Izjava za javnost predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini

Nedopustivi propusti u izradi i opasne manjkavosti najavljenih prijedloga izmjena krovnih zakona o nacionalnim manjinama

Iz predlozenih rjesenja izmjena krovnih zakona o nacionalnim manjinama posve je upitno koliko su pojedini sadrzaji izmjena sukladni europskim standardima u podrucju zastite manjinskih prava. Toga bi trebala biti svjesna i premijerka Ana Brnabic, kada je nedavno izjavila kako je Srbija ,,sampion u postovanju ljudskih i manjinskih prava”, kao da je ovo podrucje drustvenoga zivota neka grana sporta, recimo americki nogomet, gdje se drzave natjecu u postizanju rezultata. Manjinska prava, prateci institucionalne aranzmane i manjinske politike i njihova primjena, daleko su slozeniji i zahtjevniji drustveni izazovi u cijim 1jesenjima i ostvarenjima nema ,,sampiona” vec postignute drustvene pravde i zadovoljni gradani. Je Ii u tu skupinu spadaju i ucenici zavrsnoga razreda na hrvatskome u subotickoj gimnaziji koji tijekom svojega 12-ogodisnjeg skolovanja nisu imali niti jedan udzbenik na materinjem jeziku u svojim rukama? Necemo biti prvi koji ce ustvrditi kako zakonodavna reforma u Srbiji ima brojne slabosti – od netransparentnosti procesa izrade zakonskih prijedloga, preko neinkluzivnoga odnosa predstavnika vlasti spram onih kojih se zakoni neposredno ticu i odsustva kvalificirane javne rasprave pa do samoga nacina usvajanja u Narodnoj skupstini. Na zalost, ove konstatacije vrijede i kada je rijec o najavljenim promjenama tzv. manjinskih zakona, to jest Zakona o zastiti prava i sloboda nacionalnih manjina te Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, s tim da zbog osjetljivosti slozenosti pitanja ovdje naznacene strukturalne slabosti srbijanskoga politickoga zivota imaju i moguce opasnije posljedice. Najprije se postavlja pitanje zasto se u proces izmjene spomenutih zakona uopce ulazilo prije nego li se donese novi ili ucine promjene postojecega Ustava Republike Srbije. Naime, u njemu bi trebala biti sadrzana temeljna pravna nacela o pitanjima naravi, nacina i dosega integracija nacionalnih manjina u srbijansko drustvo, iz kojih bi se onda trebala izvoditi zakonska rjesenja. Ovdje je vjerojatno najintrigantnije pitanje ustavnog rjesenja demokratske participacije nacionalnih manjina u procesima odlucivanja, osobito onih brojcano manjih, kako je to ukazano u nizu europskih dokumenata koji se odnose na Srbiju (ekspertska izvjesca o stanju manjinskih prava, Rezolucije Komiteta ministara o primjeni Okvirne konvencije za zastitu nacionalnih manj ina, godisnje Rezolucije Europskoga parlamenta o napretku Srbije u europskim integracijama).

Usporedo s tim bi se trebale utvrditi osnove manjinske politike Srbije – hoce Ii u Srbiji biti na djelu kao do sada segregativni model multikulturalizma iii ce se graditi politike integrativnog multikulturalizma, za sto se zalazu Vijece Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju. Naravno, nova/stara manjinska politicka paradigma treba takoder biti plod otvorene i strucne rasprave brojnih aktera Srbije danas, u kojoj bi znacajnu ulogu imali i predstavnici nacionalnih manJma. Opetovano treba istak.nuti kako Srbija i dalje nema strategiju o multikulturalizmu odnosno o upravljanju kulturoloskim razlikama, ukljucujuci i prava nacionalnih manjina. I sadasnji Ustav Republike Srbije zanijekao je cinjenicu da nacionalne manjine u srbijanskom drustvu cine znacajan dio drustva – rijec je o nesto manje od 13% ukupnoga stanovnistva – i umjesto da Ustav bude ugovor izmedu drzave i svih njezinih gradana, on je danas ugovor drzave i vecinskog naroda, a nacionalne su manjine u ustavnoj definiciji drzave svrstane pod sve gradane koji zive u Srbiji. Podsjetit cemo jos da Republika Srbija do danas nije donijela poseban zakon kojim bi se cjelovito uredio polozaj nacionalnih manjina i odredilo koja je uloga nacionaJnih manjina u sveopcem razvoju srbijanskog drustva – tek je pravno naslijedila Zakon o zastiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji je usvojen u Skupstini Savezne Republike Jugoslavije pocetkom 2002. godine. Promjena ustava i definiranje manjinske politike drzimo za dva temeljna preduvjeta koja moraju biti ispunjena prije bilo kakvih izmjena manjinskih zakona u Srbiji. U protivnom, imat cemo ono sto se dogada – odsustvo elementarne transparentnosti u samome procesu kojim upravlja nadlezno Ministarstvo za drzavnu i lokalnu samoupravu, ukljucenost predstavnika samo dijela manjinskih samoupravnih tijela – nacionalnih vijeca nacionalnih manjina, neuvazavanje prijedloga predstavnika nacionalnih manjina u izradi nacrta izmjena zakona, te brojne manjkavosti predlozenih rjesenja, od kojih su neke ne samo protuustavne nego i vise nego opasne. Recimo, iskljucenost clanova tijela politickih stranaka nacionalnih manjina u radu manjinskih samouprava (zamislimo da se za zastupnike u Narodnoj skupstini mogu kandidirati samo clanovi kulturno-umjetnickih udruga!). Ili, da svi zapisnici, odluke i akti koje donose vijeca moraju odmah poslije sjednica vijeca biti dostavljeni nadleznom ministarstvu!? Iii, da suradnja vijeca s maticnim drzavama mora biti u okvirima vanjske politike Republike Srbije?!. .. Drugim rijecima, predlozenim se rjesenjima zeli politicki desubjektivizirati nacionalne manjine te osnaziti drzavni nadzor nad djelatnoscu samouprava nacionalnih manjina.

 

Tomislav Zigmanov,

predsjednik

 

 

 

 

Ostavite komentar