DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA U VOJVODINI (DSHV) politička organizacija vojvođanskih Hrvata. Statutom je određena kao institucija „u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini) radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva”. Član je Hrvatskoga svjetskog kongresa (HSK) i Federalne unije europskih manjina (FUEM).

Na početku demokratskih promjena u jugoslavenskom društvu skupina hrvatskih intelektualaca, većinom iz Subotice, artikulirala je potrebu osnivanja političke stranke s glavnim ciljem da se bori za autentične interese Hrvata u Vojvodini. Polazišna je pretpostavka bila da jedino politički oblik organiziranosti zajednice može pridonijeti pozitivnom rješavanju položaja i statusa hrvatskog naroda u Vojvodini u tek započetom procesu demokratizacije jugoslavenskog društva. Najprije je Subotici 13. V. 1990. utemeljen Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske društveno-političke organizacije, koji je zatim objavio Proglas o svojim namjerama. Nakon toga, 15. VII. 1990., u nazočnosti oko 250 osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je održana osnivačka skupština, izabrano je vodstvo stranke na čelu s Belom Tonkovićem, a ubrzo je stranka i registrirana 23. VIII. 1990.

Ubrzo su osnovane mjesne organizacije i podružnice u gotovo svakome mjestu u Bačkoj i Srijemu gdje živi znatniji postotak Hrvata, uspostavljena je suradnja sa strankama demokratske orijentacije u Srbiji i Hrvatskoj, pokrenuto je stranačko glasilo (Glas ravnice), osnovan je stranački pomladak (Mladež DSHV-a), hrvatski se jezik uvodi u službenu uporabu u subotičku općinu… Početkom 1990-ih vodstvo stranke sudjelovalo je na svim konferencijma o bivšoj Jugoslaviji – u Ženevi, Bruxellesu, Den Haagu, na Mirovnoj konferenciji u Londonu 1992. i u radu Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY) OUN-a u Ženevi. Sve su aktivnosti pritom vođene u veoma teškim uvjetima jer su od samog osnutka DSHV-a njegovi čelnici i članovi bili izloženi medijskim i fizičkim napadima, zbog čega su mnogi, osobito u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, bili primorani napustiti Vojvodinu.

Tijekom 1993. i 1994. dio vodstva stranke (prije svega iz Subotice) iselio se u Hrvatsku, što je oslabilo kadrovske potencijale stranke, ali i narušilo stranačku homogenost. Sredinom 1990-ih dolazi do prvog nesuglasja unutar DSHV-a, pri čemu je jedno krilo, koje su činili uglavnom mladi članovi, smatralo da bi trebalo pristupiti formiranju reprezentativnog tijela cijele hrvatske zajednice u Vojvodini – Hrvatskoga nacionalnog vijeća, u kojem bi sudjelovali i Hrvati iz drugih političkih stranaka, dok je drugo krilo zadržalo stajalište da se formalno anacionalne i građanski profilirane stranke ne bi trebale baviti pitanjem rješavanja statusa Hrvata u Vojvodini. Početkom 1997. u Subotici je osnovan Forum hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini (Forum HIOV) radi objedinjavanja djelovanja ostalih hrvatskih udruga u Vojvodini i delegitimizacije i demonopolizacije DSHV-a u zastupanju interesa vojvođanskih Hrvata (osobito na planu kulture i informiranja te redistribucije sredstava). Potkraj 1998. u Subotici dio članova i dužnosnika DSHV-a, okupljenih oko Foruma, formirao je novu političku stranku – Hrvatski narodni savez (HNS). Nakon smjene dugogodišnjega stranačkog lidera Bele Tonkovica polovicom 2003. (od tada je predsjednik stranke Petar Kuntić), obje su se stranke ponovno ujedinile u prvoj polovici 2004. pod prvotnim imenom Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. Nedugo nakon toga manji dio nezadovoljnika osnovao je u Subotici Hrvatsko-bunjevacko-šokacku stranku.

Ostvareni izborni rezultati DSHV-a ovisili su o mnogobrojnim čimbenicima: brojnosti, odnosno koncentriranosti hrvatskoga birackog tijela, stranačke homogenosti, stupnja popularnosti stranke među hrvatskim stanovništvom, objektivnosti izbornog procesa, koalicijskoga nastupa, postojanja drugih hrvatskih manjinskih stranaka, izbornog sustava (većinski ili razmjerni) i dr. Političko središte stranke, u kojem je ostvarivala i najbolje izborne rezultate, ostala je Subotica. Na republičkoj je razini kandidat DSHV, kao zajednički kandidat koalicije nekoliko stranaka, jedini put osvojio zastupničko mjesto potkraj 1990. na prvim višestranačkim izborima u Srbiji, koji su održani prema većinskome sustavu; u skupštini Vojvodine u tri navrata uspio je izboriti jedno zastupničko mjesto (1996., 2000. – uz još 1 vijećnika HNS-a te 2004. u koaliciji); na općinskoj razini imao je predstavnike u subotičkoj općini (1992. – 13 vijećnika, 1996. – 3, 2000. – 5 /uz još 4 vijećnika HNS-a/, 2004. – 5 /prema razmjernome izbornom sustavu/), u somborskoj općini (1992. – 1, 1996. – 1; 2004. – 2) te apatinskoj općini (2004. – 1). Na temelju ostvarenih izbornih rezultata bio je među strankama na vlasti (u Subotici, na pokrajinskoj razini od 2000.) ili među oporbom (u vojvođanskoj skupštini do 2000.). Zahvaljujući tomu što je bio član ujedinjene prodemokratske oporbe (Demokratska opozicija Srbije – DOS), koja je srušila režim Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. aktivnije sudjeluje u vlasti (skupa s HNS-om) do 2004., što je, uz tadašnju dominantnu političku volju te inicijative drugih hrvatskih institucija i organizacija, imalo za rezultat da je hrvatski jezik postao šestim službenim jezikom u AP Vojvodini, osnovana je Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ, započeto je obrazovanje na hrvatskom jeziku (u subotičkoj općini i u nekoliko šokackih sela) i dr.

U početku profiliran više kao narodni pokret, DSHV je s vremenom postao manjinska stranka narodnjačke provenijencije, s osnovnim ciljem u inzistiranju na kolektivnim pravima i borbi za nacionalnu ravnopravnost vojvođanskih Hrvata. Programska načela i djelovanje usmjeravani su uvijek prema političkoj zbilji u Vojvodini i Srbiji, uz korištenje isključivo demokratskih metoda, pri čemu je stranka zadržala samostalnost u zastupanju interesa ovdašnjega hrvatskog stanovništva u odnosu na političke instancije u Zagrebu. U političkoj borbi oslanjao se na koalicije s najjačim madžarskim strankama (Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, poslije Savez vojvođanskih Mađara), vojvođanskim autonomističkim strankama (Narodna seljačka stranka, Liga socijaldemokrata Vojvodine i dr.) te beogradskim strankama demokratske orijentacije (Savez reformskih snaga, Demokratska stranka itd.). Za razliku od 1990-ih, u kojima je jedan od važnijih ciljeva bila oporbenjačka borba spram autokatskoga Miloševićeva režima, nakon njegova rušenja 2000. i djelomične demokratizacije društva političko je okružje donekle izmijenilo osnovne fokuse stranačke politike, koji se usmjeravaju na oživotvorenje proklamiranih manjinskih prava, zbog nastojanja vlasti da ih u praksi ograniče ili ospore (npr. neposredna parlamentarna zastupljenost manjina na državnoj razini).

Lit.: Tjedan Hrvata iz Vojvodine, Zagreb, 1998; T. Žigmanov, Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom, Zagreb, 2006.

T. Žigmanov