30 godina od osnutka DSHV-a

30 godina od osnutka DSHV-a

Piše: prvi tajnik mr. sc. Julije Skenderović

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) politička je organizacija vojvođanskih Hrvata utemeljena prije 30 godina – na osnivačkoj skupštini održanoj 15. srpnja 1990. Statutom je određena kao institucija »u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini) radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva«. Politika i politički život organiziran u političkoj stranci nije stran ovdašnjim Hrvatima – povijest bilježi bogato političko djelovanja još u 19. stoljeću, a samostalno nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čiji vrhunac je bio u 1930-im godinama u okvirima Hrvatske seljačke stranke. Politički je život zamro nakon što je Bačka okupirana od Mađarske, a nakon II. svjetskog rata politički život i rad bio je moguć u okviru jednopartijskog političkog sustava.

Na početku demokratskih promjena u jugoslavenskom društvu skupina hrvatskih intelektualaca, većinom iz Subotice, artikulirala je potrebu osnivanja političke stranke s glavnim ciljem da se bori za autentične interese Hrvata u Vojvodini. Polazišna je pretpostavka bila da jedino politički oblik organiziranosti zajednice može pridonijeti pozitivnom rješavanju položaja i statusa hrvatskog naroda u Vojvodini u tek započetom procesu demokratizacije jugoslavenskog društva. Najprije je Subotici 13. V. 1990. utemeljen Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske društveno-političke organizacije, koji je zatim objavio Proglas o svojim namjerama. Nakon toga, 15. VII. 1990., u nazočnosti 221 osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je održana osnivačka skupština, izabrano je vodstvo stranke na čelu s Belom Tonkovićem, a ubrzo je stranka i registrirana 23. VIII. 1990.

U početku profiliran više kao narodni pokret, DSHV je vremenom postao manjinska stranka narodnjačke provenijencije, s osnovnim ciljem u inzistiranju na kolektivnim pravima i borbi za nacionalnu ravnopravnost vojvođanskih Hrvata. Programska načela i djelovanje usmjeravani su uvijek prema političkoj zbilji u Vojvodini i Srbiji, uz korištenje isključivo demokratskih metoda, pri čemu je stranka zadržala samostalnost u zastupanju interesa ovdašnjega hrvatskog stanovništva u odnosu na političke instance u Zagrebu.

Ova važna obljetnica bila je povodom da zamolimo jednog od inicijatora i prvog tajnika DSHV-a mr. sc. Julija Skenderovića da u ovome feljtonu posvjedoči kako je došlo do osnutka DSHV-a, kojim motivima i razlozima su se inicijatori vodili, te što se političkom strankom Hrvata u Vojvodini htjelo postići.

 

Status hrvatske zajednice u Vojvodini na kraju XX. stoljeća

Politička stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini osnovana je 1990. godine. Od tada je prošlo 30 godina. Kraj osamdesetih i početak devedesetih je vrijeme kada se u socijalističkim zemljama Europe urušavaju jednopartijski, nedemokratski, totalitarni sustavi i uvode višestranački. Već početkom 1990. godine jedna grupa nas Hrvata – Bunjevaca u Subotici prihvatila se političkog organiziranja Hrvata u Vojvodini. Nitko od nas nije imao nikakva iskustva u politici. Nitko od nas nije bio član Saveza komunista.

Rođeni u razdoblju oko Drugog svjetskog rata, odrastali u »novoj Jugoslaviji«, kroz školski sustav nismo imali prilike upoznati pravu istinu o našoj prošlosti, niti novijoj, niti starijoj, no istinu o sadašnjosti smo itekako iskusili. Pripadali smo onom dijelu naše generacije koji smo u obitelji čuli jedno, a u školi drugo. Za ilustraciju, u školi se nametao ateizam, a roditelji su nas odgajali u kršćanskom duhu; u bunjevačkim obiteljima se s ljubavlju njegovao ikavski govor koji se u školi ismijavao. O stradanjima koja su naši roditelji pretrpjeli nakon svršetka Drugog svjetskog rata, konfiskacijama, tzv. obavezama, zatvorima, a potiho smo od njih mogli čuti i »poio ga mrak«, roditelji su izbjegavali govoriti svojoj djeci.

Komunistički sustav u kojemu smo živjeli nije bio po našoj mjeri i osjetili smo da je došao trenutak kada je potrebno zauzeti se za svoj narod. Osjetili smo to kao moralnu obavezu. Nadasve smo imali ljubavi prema svome »rodu« – kako se velikan bunjevačkih Hrvata Ivan Antunović obraćao Hrvatima – Bunjevcima u Bačkoj još u 19. stoljeću.

Bio sam član Predsjedništva stranke u prvom sazivu. Želim ovim redovima oteti zaboravu samo neka od očekivanja, razočaranja, strahova i općeg raspoloženja u hrvatskoj zajednici u ono vrijeme onako kako to vidim iz ove vremenske distance.

Ovaj jubilej prigoda je prisjetiti se prvih početaka organiziranja Hrvata u Vojvodini, ne samo na političkoj razini nego i na svim drugim područjima relevantnim za opstanak jedne nacionalne zajednice – gospodarskom, kulturnom i ostalima. Smatrali smo da bez participacije u političkom životu nije moguće realizirati kolektivna prava naroda kojemu pripadamo i zato je prvi korak bio osnivanje nacionalne političke stranke u okviru koje će se oblikovati i ostvariti kolektivna prava hrvatske zajednice. Zaključili smo da je Vojvodina teritorijalna i politička jedinica u okviru koje se trebamo izboriti za postavljene ciljeve.

Prva zadaća koje smo se prihvatili bila je informirati se o tome što se uistinu događalo na ovim prostorima u turbulentnom dvadesetom stoljeću. Vjerodostojna su bila sjećanja još živih svjedoka koji su konačno dočekali vrijeme kada su smjeli progovoriti o onome o čemu su do tada morali šutjeti. Komunistički vlastodršci su nama koji nismo bili »podobni« vječito govorili: »nemojte se baviti politikom, vanjski i unutrašnji neprijatelji ne spavaju, samo vi mirno spavajte, mi vas čuvamo«. Nisu nas eliminirali samo iz politike nego i iz svih drugih područja života; društvenog, ekonomskog, kulturnog itd. U svemu tome smo bili limitirani. Promišljali smo o tome što smo u mogućnosti učiniti za svoj narod. Bili smo svjesni i ozbiljnosti situacije, težine, odgovornosti i veličine pothvata u koji se upuštamo.

Uslijedili su sastanci po kućama na kojima se raspravljalo o svim temama značajnim za očuvanje identiteta nacionalnih zajednica, posebice Hrvata u Vojvodini.

Hrvati u Vojvodini u mijenama povijesti

Vojvodina (od 1945. godine pod nazivom Autonomna Pokrajina Vojvodina) u točno određenim granicama je 1990. godine dio Srbije koja je u to vrijeme još bila u sastavu tadašnje jugoslavenske države. U neizmijenjenim granicama postoji i danas. Kao regija s posebnim pravnim statusom formirana je 1849. godine pod nazivom Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat u granicama koje se razlikuju od današnje i koja je ukinuta 1860. godine. Autonomija Vojvodine vuče korijene još iz doba Srpskog Vojvodstva. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske formirana je nova država, Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja je trajala svega 33 dana, kasnije preimenovana u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potom u Kraljevinu Jugoslaviju.

Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu u studenom 1918. godine formirana je Vojvodina i proglašeno njeno ujedinjenje sa Srbijom, koja je ušla u sastav novoformirane južnoslavenske države. Na istoj skupštini formiran je Veliki narodni savet koji je postao pravni nositelj vlasti u Vojvodini i Narodna uprava kao upravno izvršno tijelo. Taj privremeni režim trajao je samo do ožujka 1919. godine kada je u skladu s centralističkom i unitarističkom politikom Kraljevine SHS bio ukinut.

U ovih stotinu godina Vojvodina je svoju autonomiju u nekoliko navrata gubila, pa vraćala, ponekad postupno, ponekad političkim potezima. Ustavom Jugoslavije iz 1974. godine započeli su demokratski procesi u Jugoslaviji, Vojvodina je doživjela znatan ekonomski i financijski napredak, može se reći da je to period u povijesti Vojvodine u kojemu je ta pokrajina ostvarila maksimum svoje autonomije. Veliki udarac Vojvodini zadan je tzv. jogurt revolucijom 1988. godine kada je preko noći izgubila autonomiju. Povijest Vojvodine viđena na ovaj način objašnjenje je opredjeljenja DSHV-a za vojvođansku opciju.

Specifičnost ove pokrajine je višenacionalni sastav njenog stanovništva. Godine 1918. najbrojniji su bili Srbi, Mađari, Nijemci i Hrvati. Vojvođanski dijelovi Bačke i Banata su prije Prvog svjetskog rata stoljećima bili u sastavu Mađarske, a Srijema u sastavu Hrvatske. U bačkom dijelu Vojvodine, u Subotici, Somboru, Baji i duž lijeve obale Dunava stoljećima žive bunjevački i šokački Hrvati. Bunjevački Hrvati naseljavaju gradove Suboticu, Sombor i Baju i okolna naselja, a šokački Hrvati naseljavaju područje duž lijeve obale Dunava. Većina istraživača smatra da su se Hrvati doseljavali na panonski prostor u periodu iza Mohačke bitke (1526.), pa do Karlovačkog mira 1699. godine. Poznato je da je posljednja grupa, oko 5.000 duša, doselila 1686. godine.

Već 1801. godine u Subotici postoje hrvatske škole (A. Sekulić). Stoljećima su bunjevački Hrvati živjeli u mađarskom dijelu bivše austro-ugarske carevine i sve do revolucionarnih događaja 1848. godine nesmetano su njegovali i čuvali svoj hrvatski nacionalni identitet. S posebnom su ljubavlju i uspjehom sačuvali svoj hrvatski ikavski govor sve do 1918. godine. Kada je te godine formirana nova država, Kraljevina SHS, na Gradsku kuću u Subotici postavljena je hrvatska zastava.

Očuvati jezik i nacionalnost nije bilo lako kroz duga stoljeća na novom prostoru, geografski udaljenom od prostora s kojega su dolazili u potpuno novu sredinu. Osobito je to bilo zahtjevno nakon burnih događaja 1848. godine kada su politički odnosi između Hrvatske i Mađarske države bili pogoršani. Među onima koji su nam htjeli oduzeti hrvatstvo bio je i Vuk Karadžić, koji je u svom pamfletu Srbi svi i svuda zapisao da su Bunjevci Srbi katoličke vjere, čega se naknadno, navodno, odrekao. Zabilježeno je da su se u drugoj polovici 19. stoljeća sastali ugledniji Hrvati u Subotici i odlučili da će se koristiti etnonimom Bunjevac kako bi smanjili postojeće napetosti. S druge strane, u tim vremenima u kojima nije bilo »podobno« biti Hrvat, bunjevački Hrvati su doživjeli visok gospodarski napredak što je bilo popraćeno i bogatim sadržajima narodnoga života. Bio je to period u kojemu je i cijelo austro-ugarsko carstvo doživljavalo ogroman gospodarski rast. U Subotici su vlasnici najplodnijih poljoprivrednih zemljišta bili bunjevački Hrvati. Naselja u kojima su živjeli bila su prepoznatljiva, uredna, s mnogim zgradama koje su ukazivale na visok materijalni status vlasnika. U Subotici, koja je 1918. godine imala oko 100 tisuća stanovnika, oko 70 tisuća su bili bunjevački Hrvati.

Šokački Hrvati koji žive u Bačkoj, u pojasu na lijevoj obali Dunava koji je bio u sastavu mađarske države, do 1918. su godine dijelili istu sudbinu s bunjevačkim Hrvatima. Od šokačkih Hrvata u Slavoniji dijeli ih samo Dunav, što nije bila prepreka da se do 1918. godine njihov položaj ni po čemu nije razlikovao od onoga šokačkih Hrvata u Slavoniji.

U cijeloj novostvorenoj državi Hrvati su od samoga početka bili nezadovoljni svojim statusom. Nezadovoljni su bili i Hrvati u novostvorenoj pokrajini Vojvodini. Tako se u novinama Neven od 6. studenog 1920. godine, koje su izlazile u Subotici, pojavljuje članak sljedećeg sadržaja: »Imamo 5-6 osposobljenih učitelja-ca i samo su njihove molbe povraćene, kako saznajemo s tim da u Subotici nema praznih učiteljskih mista. Međutim, jučer čitamo imena u ‘Nevenu’ onih sa one strane Saveza koje ima mista u Subotici. Hvala vam braćo što ste nas za tako kratko vrime probudili; dok još nije sasma kasno, a mi ćemo gledati da vas ubedimo da gde ima 70 hiljada Bunjevaca na okupu, tamo neće gospodariti drugi nego Bunjevac, pa ma nas to pošto stalo. Braćo Bunjevci, ako ste prijatelji rodu i imenu svome, možete vidjeti pogibelj naroda našega, složite se svi u jedno kolo jer ako na izborima ne pobedi Bunjevačko-šokačka stranka, onda ne preostaje drugo već štap u ruke, put pod noge jer ovde spasa neće biti za nas. Rode moj! Veliki ti pogibelji prite, ako sada ne ustaneš na branik svojih prava, izgubljen si na vike!

To ti podvikuje Bunjevačka vila

Iz oblaka razastire krila,

Oj Bunjevče probudi se sada...«

Članak je potpisan s »jedan od njih mnogi«.

Cijelo razdoblje između dva svjetska rata bilo je obilježeno rastućim međunacionalnim napetostima između nacija koje su ušle u sastav nove države, osobito između dvije najbrojnije nacije: Hrvata i Srba.

Ideja o zajedničkoj državi južnoslavenskih naroda rođena je u drugoj polovici 19. stoljeća. Sve do danas brojne su interpretacije jugoslavenstva, ovisno o ideološkim i političkim ciljevima. Istaknuti protagonist jugoslavenstva u Hrvata bio je biskup J. J. Strossmayer, a u Srba književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić. Strossmayerovo jugoslavenstvo je uz nacionalno-političku sastavnicu imalo i vjersku pozadinu, uniju dviju konfesija – katoličke i pravoslavne. Središnji cilj Skerlićevog jugoslavenstva bio je stvoriti jedinstvenu jugoslavensku naciju.

Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) je prouzročio velika stradanja svim narodima u Europi. Jugoslaviju je HitlerovaNjemačka okupirala 1941. godine i država se raspala. Tijekom rata ginulo se u ratnim sukobima s okupatorom, ali paralelno i u međunacionalnim obračunima kao posljedici napetosti između dva svjetska rata. Oružani ratni sukobi odnijeli su mnoge žrtve. Osim u ratnim sukobima s okupatorskom vojskom, ginulo se od ustaških zločina, ginulo se od četničke ruke... ginulo se i ginulo. Ginulo se i nakon svršetka rata, tada od komunističke ruke. Obnovljena je Jugoslavija, svu vlast su prigrabili komunisti i uveli jednopartijski sustav sa samo jednom partijom, naravno komunističkom.

Osim ovih fizičkih likvidacija od svih je građana u državi oduzimana imovina. Zemlja je oduzeta agrarnom reformom, u kojoj je vlasnicima ostavljen nekakav minimum, a nacionalizacijom su vlasnicima oduzimane nekretnine, također im je ostavljen u vlasništvu samo minimum za stanovanje. Komunističke vlasti »krasi« i Goli otok na kojemu su stradavali svi »nepodobni«, najviše informbiroovci, intelektualci, svećenici i mnogi drugi. Među njima su mnogi bili u pokretu otpora, no niti to ih nije spasilo. Nacionalno pitanje niti u novoj Jugoslaviji nije bilo riješeno. Da je tome tako pokazale su godine nakon što se država 1990. godine drugi puta raspala. Pokazalo se da je tzv. bratstvo i jedinstvo bio paravan za nešto sasvim drugo od onoga što se tim pojmom pokušavalo poručiti.

 

Pripreme i osnutak prve političke stranke Hrvata u Vojvodini nakon II. svjetskog rata

Već početkom 90-te godine mi, inicijatori ovih aktivnosti, krenuli smo od jednog do drugog pojedinca po mjestima u kojima žive Hrvati i iznosili stav da je došlo vrijeme prekida višedesetljetnog nijekanja najosnovnijih prava naše hrvatske zajednice. U većini slučajeva nisu bila potrebna velika uvjeravanja, ali strah je bio u mnogima duboko usađen. Ipak, u veoma kratkom vremenu pridobili smo u svim mjestima koje smo obišli aktiviste za pripremu Inicijativnog odbora i Osnivačke skupštine.

Jedna od prvih aktivnosti, još prije prvog sastanka Inicijativnog odbora, bila je i nazočnost predstavnika još neorganizirane hrvatske zajednice na Osnivačkoj skupštini VMDK – Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara u Doroslovu, negdje u ožujku te godine. Nazočili su Ante Skenderović, kasnije zastupnik u republičkoj skupštini Srbije i pisac ovih redaka. Dobio sam riječ, zaželio uspjeh ovoj stranci i najavio skoro formiranje i naše hrvatske političke stranke. Uočio sam iz izlaganja na ovoj Skupštini da Mađari u Vojvodini imaju slične poteškoće i slične ciljeve koje imamo i mi Hrvati u Vojvodini i to sam i izgovorio. Dobio sam aplauz. Valja i ovo zabilježiti.

Inicijativni odbor osnovan je 13. svibnja 1990. godine u Subotici, na Somborskom putu broj 23 (tada još Put Jugoslavenske narodne armije). Predsjednik Inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović. U inicijativnom odboru su bili još i: Bela Tonković, Antun Skenderović, dr. Ljudevit Vojnić TunićIvanka SkenderovićBogoljub KujundžićMate DulićJosip GabrićStanka KujundžićAntun Matarić, vlč. Marko Vukov, vlč. Marijan ĐukićMarko DulićJoso Anišić i dr. Na tom je sastanku donesena odluka da se osnuje politička stranka koja će se zalagati za prava Hrvata u Vojvodini. Predložen je naziv stranke: Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Sastanak je bio održan bez nazočnosti novinara. Formulirano je priopćenje za javnost sljedećeg sadržaja: »DSHV će se zalagati za ravnopravnost Hrvata u Vojvodini s ostalim narodima na područjima politike, kulture i gospodarstva. Metoda kojom će se stranka u tu svrhu služiti bit će parlamentarna demokracija«. Za predsjednika buduće stranke predložen je Bela Tonković.

Osnivačka skupština DSHV-a održana je 15. srpnja 1990. godine u dvorani Radničkog univerziteta Veljko Vlahović u Subotici. Nazočno je bilo 221 osnivača stranke iz gotovo svih mjesta u Vojvodini gdje žive Hrvati. Skupštinu je otvorio predstavnik Inicijativnog odbora Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, dipl. ing. Antun Skenderović. Izabrano je radno predsjedništvo koje je konstatiralo nazočnost i predstavnika iz Hrvatske: Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske demokratske stranke, Hrvatske kršćansko-demokratske stranke, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, Saveza vojvođanskih i podunavskih Hrvata te Društva hrvatskih književnika. Iz Vojvodine su na Osnivačkoj skupštini gosti bili predstavnici Demokratske stranke, Lige socijaldemokrata Vojvodine, Jugoslovenske stranke, Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, Saveza seljaka iz Subotice, Narodne seljačke stranke i Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative. Skupštini su prisustvovali i predstavnici Katoličke crkve, Saveza Hrvata Bosne i Hercegovine, Bajske bunjevačke čitaonice iz Mađarske te drugi gosti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske (Dalmacije) i zapadne Europe.

Nakon pozdravnih riječi usvojen je dnevni red. Na Skupštini je, pored ostalih odluka, usvojen ustroj stranke i Statut, a izabrani su predsjednik, dopredsjednici i Predsjedništvo stranke. Za predsjednika stranke izabran je mr. Bela Tonković iz Subotice, za dopredsjednike dr. Milan Bićanić iz Kukujevaca, Stanka Kujundžić i Antun Skenderović iz Subotice. Za članove Predsjedništva izabrani su mr. Julije Skenderović, mr. Ivan PoljakovićJosip Ivanković i Bogoljub Kujundžić iz Subotice, zatim Slavko Kiš iz Srijemskih Karlovaca, Branko Melvinger iz Petrovaradina, Antun Matarić iz Sombora,Stipan Nađ iz Bača i Josip Šorgić iz Kukujevaca.

Već u kolovozu 1990. počinje izlaziti stranačko glasilo Glas ravnice. U prvom broju objavljeno je izvješće s Osnivačke skupštine kao i odjeci u tisku o Osnivačkoj skupštini. Iz pristupnog govora prvog predsjednika Bele Tonkovića Glas ravniceovako izvještava: »Kada smo u glasniku SO Subotica br. 6 od 29. ožujka 1990. godine pročitali da se iz Statuta općine briše hrvatskosrpski, tj. hrvatski jezik i da na teritoriju općine Hrvati više ne ostvaruju svoj suverenitet, čaša se napunila. Pristupili smo osnivanju Inicijativnog odbora za osnivanje stranke koja će se u zemlji 'potpuno ostvarenog bratstva i jedinstva' brinuti o Hrvatima i njihovim interesima da ne bi ovakvim usuglašavanjem s Ustavom SR Srbije potpuno nestali iz javnosti... Mi smo rođeni u hrvatskom narodu – mi smo Hrvati. Ova nacionalna odrednica na našim vojvođanskim prostorima ima često i rodovsku i lokalnu odrednicu; mi sebe nazivamo Bunjevcima, Šokcima, srijemskim Hrvatima… Ove naše bliže odrednice mnogi su pokušavali iskoristiti da bi nas odvojili od hrvatskog naroda. Ali, svi mi znamo: mi smo bili, jesmo i bit ćemo Hrvati. Mi smo žive grane na živom Hrvatskom stablu«.

Među ostalim, Bela Tonković istaknuo je i sljedeće: »Zahtijevamo slobodnu i ravnopravnu upotrebu vlastitoga, tj. hrvatskoga standardnog književnog jezika u školstvu, to znači hrvatske paralelne razrede i hrvatske škole. Zahtijevamo slobodnu uporabu vlastitog jezika i pisma u javnosti, u upravi, pravosuđu, tisku, radiju i televiziji. Društveni mir u Jugoslaviji je moguć samo ako su svi narodi i narodnosti ravnopravni. Ravnopravnost za nas Hrvate znači i ravnomjerna zastupljenost u organima uprave, pravosuđa, školstva, u uredništvima sredstava priopćavanja: u tisku, na radiju, na televiziji. Ravnopravnost za nas znači i imati vlastite kulturne institucije: od kulturno-umjetničkih društava do kazališta u kojima ćemo slobodno moći razvijati svoju autohtonu kulturu bez straha da nam se nalijepi kakva diskvalifikacijska etiketa. Ostvarivanjem naših zahtjeva neće biti nitko ni u čemu zakinut. A sve što za sebe zahtijevamo – priznajemo svakome«. Predsjednik Tonković istaknuo je i sljedeće: »Mi nismo predmet za trgovinu pa da na jednu stranu vage stavljaju prava Srba u Hrvatskoj, a na drugu naša prava u Vojvodini. Mi djelujemo samostalno, jer mi smo i dosad živjeli i živjet ćemo i ubuduće u Vojvodini gdje smo uvijek bili pozitivan međunacionalan faktor. I ubuduće ćemo činiti sve za uspješan razvoj našega naroda i cijele Vojvodine, na kulturnom, ekonomskom, političkom, međunacionalnom i svakom drugom planu bitnom za naše zajedničko složno življenje«.

Zapažen govor održao je Ivan Poljaković koji je naglasio protiv čega će se stranka zauzeti. Rekao je: »Dragi Hrvati, nama nisu neprijatelji Srbi, nama nisu neprijatelji Mađari, nama nisu neprijatelji ni jedan narod. Nama su politički neprijatelji komunisti. Naš dragi drug Stipan Kopilović (sekretar partije u Subotici, prim. a.) ostat će u dugoj, 'lijepoj uspomeni'. No komunistima je jasno da su došla druga vremena. Oni sada pokušavaju promijeniti i ime i imidž, ali bez brige, narod zna onu staru 'vuk dlaku mijenja ali ćud nikada'. Mislim da je suvišno govoriti o svim podvalama, ubojstvima, lopovlucima, pljačkama, lažima, asimilacijama, smicalicama, falsifikatima kojima se komunisti služe. Dovoljno je samo da se podsjetimo nedavnog referenduma. Nećemo više da manjina vlada većinom, nećemo više da narod služi državi, hoćemo da država služi narodu. Hoćemo demokraciju, hoćemo civilizaciju, hoćemo Europu, hoćemo slobodu! U svoje osobno ime i u ime svih građana Vojvodine koji nisu komunisti, a koji se zalažu za ove ciljeve, zahtijevamo od vojvođanske vlade da podnese ostavku i da se formira privremena Vlada u kojoj će biti predstavnici svih stranaka koje djeluju na području Vojvodine te da nova Vlada donese zakon o višestranačkim izborima i utvrdi datum višestranačkih, slobodnih i tajnih izbora, kako bi Vojvođani dobili legitimnu vladu koja će tada moći u ime naroda određivati daljnju sudbinu Vojvodine i njezinih građana«.

Dr. Ante Sekulić, akademik iz Zagreba, bački Hrvat – Bunjevac, rodom iz Subotice, obratio se emotivnim riječima: »Za Hrvate Bačke, Banata i Srijema hrvatska je država svetinja, ne simbol. Za njih je ona obrana, za njih je zaštita. Nikome više nećemo dopustiti da pljuje po nama, premda moramo često puta pljuvotine obrisati, jer drugog obraza nemamo. Željni smo mira i radosti. Zato želimo da nam koraci budu sigurni, desnica krepka i čvrsta, srce neka nam je toplo, za ljubav široko, šire od ovih ravnica«.

Na Osnivačkoj skupštini izglasan je Statut stranke kojim je predviđen njen ustroj. Skupština DSHV-a je najviše tijelo upravljanja. Predviđeno je i Vijeće kojega sačinjavaju vijećnici izabrani od Skupštine. Rad stranke odvija se u podružnicama koje se osnivaju u naseljima u kojima žive Hrvati. Podružnice mogu imati i svoje mjesne organizacije. U cijelom dokumentu je posebno naglašavano da ciljevi za koje će se stranka zalagati uvijek moraju biti utemeljeni na međunarodno prihvaćenim deklaracijama o ljudskim pravima, uvažavajući i oživljavajući duhovno bogatstvo koje su prethodne generacije Hrvata stvorile, a koje je stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti do devedesetih godina prošloga stoljeća gotovo nestalo.

U jugoslavenskom tisku osnivanje DSHV-a imalo je zapažen odjek. Prvi broj Glasa ravnice prenio je izvješća iz nekoliko glasila. Nakon 30 godina od osnivanja DSHV-a vrijedi podsjetiti se na neke. Slobodna Dalmacija je 22. srpnja 1990. godine, među ostalim, ovako izvijestila: »Subotica je protekle nedjelje po atmosferi i izgovorenim riječima bila najhrvatskiji grad na svijetu… Jedan od najstarijih učesnika Osnivačke skupštine DSHV, 73. godišnji pjesnik, pripovjedač i profesor Jašo Kopilović drhtavim glasom i suznih očiju tražio je 'pokajanje za svoje grijehe'. 'Trideset godina sam predavao vašoj djeci i učio ih da svatko čuva svoju nacionalnost. Ni jedan moj đak Srbin nije postao Hrvat, ni jedan moj đak Hrvat nije postao napola Srbin, možda četvrt. Nije mi to bio cilj. Danas me je stid što sam bio komunist i socijalist«. Šesnaestog srpnja 1990. godine novosadski Dnevnik ovako izvještava: »Govornici su uglavnom zagovarali svoju demokratiju, a videli su je u pravu da ispsuju komuniste i sve što je srpsko i u Srbiji… Takva višestranačka politika neće dobiti zeleno svetlo...«.

 

Politički program stranke

Ubrzo nakon održavanja Osnivačke skupštine Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koja je bila u Subotici 15. srpnja 1990., usvojen je i politički program stranke. U ovom nastavku našeg feljtona donosimo najvažnije dijelove iz njega...

Narod

Svaki se čovjek rađa kao pripadnik nekog naroda. Nacionalna pripadnost je i kulturološka kategorija iz čega proizlazi pravo pojedinca na slobodno izjašnjavanje vlastite nacionalne pripadnosti. Pitanje jezika je na prostorima na kojem žive južni Slaveni izazivalo vječite prijepore, još od XIX. stoljeća, tj. od početka pojave ideje jugoslavenstva. Prema njemačkom filozofu, teologu, pjesniku i književnom kritičaru Johannu Gottfriedu Herderu jezik je »duša naroda«. Da li Hrvati i Srbi govore istim jezikom ili različitim? Jezici ta dva naroda su slični, ali ima i razlika, Hrvati rabe ijekavski govor, Srbi pak ekavski. Kako se nazivaju ti jezici: hrvatski, srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski...? Odgovore na ta pitanja u povijesti ovih naroda često je nametala politika, a ne struka. To pitanje posebno pogađa bunjevačke i šokačke Hrvate u Bačkoj. Hrvati su se prije nekoliko stoljeća, bježeći od Turaka, naselili u Panoniji i sa sobom donijeli novoštokavski hrvatski govor – ikavicu. Taj govor su kroz stoljeća sačuvali, a njihova ikavica je čuvala njih. Bunjevački Hrvati svoj standardni jezik nikada nisu imali mogućnosti naučiti. Danas rabe srpski standardni jezik. Stanje s jezikom Hrvata u vojvođanskom dijelu Srijema je drugačije. Oni su do 1918. godine teritorijalno pripadali hrvatskoj državi i koristili se hrvatskim jezikom kojim se u cijeloj Hrvatskoj tada govorilo. Do 90-te godine prošloga stoljeća su ga izgubili i govore standardnim srpskim jezikom. U novoj Jugoslaviji Hrvati u Vojvodini nisu imali niti jednu instituciju koja bi se bavila čuvanjem i njegovanjem nacionalnog identiteta. Nisu imali škole na hrvatskom jeziku, novine, televiziju, kazalište, izdavaštvo. Hrvatski jezik u Vojvodini nije bio u javnoj upotrebi. Po tom pitanju se nakon Drugog svjetskog rata nešto pokušavalo učiniti. U Subotici su postojali posebni razredi na hrvatskom i na srpskom jeziku, izlazile su novine Hrvatska riječ, postojalo je i kazalište pod nazivom Hrvatsko narodno kazalište, ali je sve to politika 1956. godine jednim potezom ukinula. Sličnih je pokušaja bilo i krajem šezdesetih godina. Josip Broz je 1972. godine ponovno jednim potezom taj pokušaj spriječio – maspok. Uslijedila je represija na hrvatske intelektualce koji su se usudili aktivirati s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta koja je zahvatila i Hrvate u Vojvodini. Akademik dr. Ante Sekulić i prof. Bela Gabrić osuđeni su na višegodišnju zatvorsku kaznu, mnogi su izgubili radna mjesta, a mnogi hrvatski intelektualci su morali iseliti iz Vojvodine.

Obitelj

Osnovna stanica ljudskog društva je obitelj. Obitelj zasnivaju muškarac i žena. Oni su u svemu ravnopravni. Obitelj je gnijezdo u kojemu se čovjek rađa i razvija tjelesno i duhovno, u njoj čovjek prvo uči ostvarivati svoje slobode i prava i poštivati slobode i prava drugih. U obitelji čovjek prvo uči ispunjavati svoje dužnosti. Obitelj mora biti slobodna od zahvata političkih ideologija, mora imati podršku cijelog društva, prije svega stvaranjem povoljne klime u kojoj će osjećati da im se roditelji i društvo raduju. Društvo mora poštivati roditelje. Odgovorno roditeljstvo mora dobiti visoko društveno priznanje i djelotvornu društvenu podršku.

Crkva

Temeljno pravo slobodnog iskazivanja svojih vjerskih stavova i osjećaja u novoj Jugoslaviji bilo je zakonom predviđeno, čak i Ustavom. Na zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. godine odlučeno je da je vjeronauk u osnovnim školama izborni predmet i da ga mogu predavati samo vjeroučitelji koji se nisu ogriješili o narodnu vlast. Također je određeno da nastava započinje molitvom Očenaš. Određeno je da križevi ostaju u učionicama. Vjeronauk se smio održavati isključivo u školi. Godine 1952. sve su te odluke poništene i tako je sloboda vjeroispovijesti sve do 1990. godine ostala samo mrtvo slovo na papiru. Crkva je stjerana u sakristije, iz škola su izbačeni vjeronauk i križevi, učila se Marxova teorija da je religija »opijum za narod«. Svećenici su proglašavani narodnim neprijateljima i zatvarani. Prosvjetni radnici nisu smjeli niti ući u crkvu, ako se tko i usudio, riskirao je ostati bez posla. Neki su i ostali. Ukratko, Crkva i vjernici su prognani iz svakodnevice, vjernik je doveden u situaciju da skriva svoje vjerske osjećaje ukoliko je htio koliko-toliko biti izjednačen s onima koji su se izjašnjavali kao ateisti. DSHV se zalaže za priznavanje samostalnosti i samostojnosti crkvama i vjerskim zajednicama. Oni su na specifičan način suodgovorni za opće dobro.

Školstvo

U nastavnim planovima jugoslavenske države se inzistiralo na ideološkim načelima, pa tako u časopisu Pedagoški rad iz 1950. godine piše: »Kroz Povijest i Zemljopis nastavnik valja težiti ne samo da đak upozna prošlost i lice zemlje, već da kroz izučavanje i upoznavanje zemlje i prošlosti razvije jugoslavenski socijalistički patriotizam«. Nastavni programi u školama morali su biti usklađeni s Marxovim učenjem. U školama se morao naučavati isključivo materijalizam, i to tzv. naučni materijalizam. Marksizam je kao predmet u školama bio uveden u svim srednjim školama i na fakultetima. DSHV se zalaže da se zakonom trebaju uvesti obrazovne institucije: vrtići, osnovne i srednje škole, visokoškolske ustanove, znanstvene institucije na području jezika, književnosti, povijesti, etnologije, umjetnosti, ustanove za obrazovanje odraslih, čitaonice, kulturno-prosvjetna društva, koje će biti lišene svake ideologije.

Kulturna autonomija

Nakon 1956. godine kada je politika zaustavila sve aktivnosti za očuvanje i unaprjeđivanje nacionalnih kulturnih manifestacije u državi, nacionalna kultura se na državnoj razini dozvoljavala unutar kulturno-umjetničkih društava, a svela se uglavnom na folklor i glazbu, s tim da su ona morala njegovati tradicijsku kulturu svih naroda i narodnosti, od Vardara do Triglava. Izvan toga je još jedino Crkva njegovala i druge vidove nacionalne kulture, u početku kroz skromno izdavaštvo, obilježavanje vjerskih blagdana, žetvene svečanosti i slične manifestacije. I to je bilo pod strogim nadzorom, što svjedoči na primjer negativna reakcija vlasti na proslavu Dužijance 1969. godine u Subotici.

Od samoga početka DSHV se zalaže za kulturnu autonomiju. Što bi se trebalo razumijevati pod tim pojmom vidljivo je iz teksta Kulturna autonomija Hrvata u Republici Srbiji, koji je razaslan svim podružnicama 4. lipnja 1991. godine: »Zakon treba osigurati obnovu hrvatskih kulturnih institucija i stvaranje novih koji će strukturalno i funkcionalno biti usklađene s nacio-kulturnim i socio-kulturnim potrebama Hrvata u Republici Srbiji. To se odnosi na obrazovne institucije od vrtića, preko osnovnih i srednjih škola do visokoškolskih ustanova, te na znanstvene institucije na području jezika, književnosti, povijesti, etnologije, umjetnosti kao i na sva druga područja od važnosti za razvitak nacionalnog bića Hrvata u Republici Srbiji. Na polju masovne kulture i obrazovanja odraslih nužna je obnova i osnivanje hrvatskih čitaonica i kulturno-prosvjetnih društava«. U točki 3 se zahtijeva sljedeće: »...zato je potrebno na općinskoj, pokrajinskoj i republičkoj razini osigurati odgovarajuću zastupljenost sadržaja iz života Hrvata kao i njihovu profesionalnu i demokratsku prezentaciju na hrvatskom jeziku na televiziji, radiju i tisku. To se može najbolje postići tako da Zakon institucionalizira odgovarajuće redakcije na hrvatskom jeziku, kao što je slučaj s mađarskim, albanskim i drugim redakcijama. Posebnu brigu treba posvetiti ovom problemu na općinskoj razini u mjestima gdje živi znatniji postotak Hrvata«.

Politika

Politički program stranke se zasnivao na principu subsidijarnosti: za sve odluke, napose političke, više tijelo vlasti ima pravo i obvezu pomoći nižim. Stranka se u svom djelovanju treba usmjeriti na buđenje političke volje, osobito u onih koji su nasjeli onoj: »Nemojte se vi baviti politikom, 'mi' brinemo o vama«. Trebalo je uvjeriti one koji govore: »Ja se ne želim baviti politikom, mene politika ne zanima« i koji ne izlaze na izbore da svojom tobože apolitičnošću zapravo daju podršku određenoj politici.

Prve političke aktivnosti

Političke i društvene prilike u zemlji stavile su hrvatsku zajednicu u Vojvodini uistinu pred veliki zadatak. Inicijatori osnivanja DSHV-a željeli su osnovati političku stranku unutar koje će se oblikovati potrebe i prioriteti zajednice na najširoj demokratskoj osnovi. Prvi su koraci nakon osnivačke skupštine bili povezivanje s Hrvatima u vojvođanskim mjestima u kojima žive Hrvati. U relativno kratkom vremenu to je i uspjelo. U manje od dvije godine osnovano je 27 podružnica. Taj uzlet i rast stranke je, nažalost, vrlo usporen, gotovo i zaustavljen izbijanjem rata na područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Već u ljeto te iste, 90. godine, Srbi u Hrvatskoj započeli su oružanu pobunu, jer nisu htjeli priznati vlast koja je uslijedila nakon prvih višestranačkih izbora, u proljeće 1990. Rat je eskalirao da bi uz podršku Jugoslavenske armije i dobrovoljaca iz Srbije do pada Vukovara u studenom 1992. pobunjenici držali oko 1/3 teritorija Hrvatske. Na tim područjima uslijedio je neviđeni teror, protjerivanje, ubijanje i pljačka hrvatskog življa u naseljima u kojima su živjeli Hrvati. Lov na Hrvate i u Vojvodini je postao slobodan. Lansirana je priča da se Hrvati u Vojvodini naoružavaju iako nigdje nije iznesen argumentirani podatak.

Lepeza optužbi Hrvata je bila maštovita i široka. Novinari su lansirali priču o »pacovskim kanalima« kojima lideri DSHV-a prebacuju »ustaše« iz Slavonije u Mađarsku, da je »u nekoj vikendici pronađena dokumentacija o planovima istrebljenja svih Srba iz Vojvodine«!? Počasno mjesto u tom nadmetanju pripadalo je vojvođanskom lideru SPS-a Nedeljku Šipovcui generalnom tajniku vladajuće stranke Petru Škundiću. Sve što se Hrvatima u Vojvodini događalo u razdoblju 1991. – 1995. detaljno je opisano u dokumentu »Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini«. Dokument je izdalo Pokrajinsko tajništvo za propise, upravu i nacionalne manjine o kretanju broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u AP Vojvodini. U tom dokumentu, među ostalim, čitamo: »Na teritoriji Autonomne Pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji u periodu od 1991. do 1995. godine sprovođena je kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, s ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet menjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proleća do jeseni 1992. i u leto 1995. godine, rezultirala je proterivanjem nekoliko desetina hiljada Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i verske objekte, pretnje, fizičke napade i ubistva«. U istom dokumentu navedeni su točni podatci o broju iseljenih Hrvata po naseljima.

Ostati ili odseliti? Za mnoge Hrvate u Vojvodini nije bilo izbora – protjerani su! Progon Hrvata u Vojvodini bio je planiran na državnoj razini. Još u siječnju 1991. godine predsjednik Socijalističke partije Srbije za Vojvodinu je na zatvorenom sastanku svoje stranke izjavio da je strategija SPS-a prema DSHV-u odvajanje rukovodstva od članstva i političko razračunavanje s rukovodstvom. O ovome postoji stenogram koji je procurio u javnost.

Od samog osnivanja Saveza, zbog masovnih neistinitih optužbi, progona i zločina nad Hrvatima u Vojvodini DSHV nastoji senzibilizirati svjetsku javnost. Tijekom ožujka 1991. godine u Subotici boravi veleposlanik SAD-a u SFRJ Voren Zimmerman i u privatnoj kući se sastaje s predsjednikom DSHV-a Belom Tonkovićem. Prilikom razgovora iznijeta su mu i predočena povijesna i sadašnja situacija našeg naroda na ovim prostorima, kako u narodnom, kulturnom, tako i u gospodarskom pogledu. Također mu je ukratko iznesena i naša vizija budućnosti ovih prostora. Samo tijekom svibnja i lipnja 1992. sa stuacijom su upoznati i predstavnik Visokog komesarijata i ravnatelj američkog informacijskog centra prilikom posjeta DSHV-u u Subotici i promatrači Europske zajednice u Beogradu i Zagrebu, gdje na njihov poziv borave g. Bela Tonković i g. Ivan Poljaković.

Prvi višestranački izbori u Srbiji, od stvaranja FNRJ Jugoslavije 1943. godine održani su 9. i 23. prosinca 1990. godine, a birani su predsjednik Srbije i 250 članova Skupštine Srbije. To je bilo vrijeme nakon tzv. jogurt revolucije kad su u Vojvodini protjerivani ljudi s rukovodećih položaja i društveno-političkih funkcija, a nakon tih čistki uslijedila je gospodarska pljačka Vojvodine. Ozlojeđenost građana Vojvodine dovela je do koalicije autohtonih vojvođanskih stranaka. Osim Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koaliciju su sačinjavali i Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Savez reformskih snaga Jugoslavije za Vojvodinu, Liga socijaldemokrata Vojvodine – Jugoslavije, Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu i Narodna seljačka stranka – pododbor za Vojvodinu. Kandidat DSHV-a, g. Ante Skenderović, izabran je u Skupštinu Srbije i tu funkciju je obnašao do kraja mandata. U tom razdoblju su se događala protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, zastrašivanja, prijetnje i prisiljavanja Hrvata da se isele. Nazočnost jednog predstavnika Hrvata u Skupštini Srbije nije mogla spriječiti nasilja nad Hrvatima, ali je pridonijela upoznavanju srbijanske javnosti o tim nemilim događanjima. Paralelno s tim, DSHV je činio maksimalne napore da se taj problem internacionalizira.

Drugi višestranački prijevremeni izbori na svim razinama održani su u Srbiji 20. 12. 1992. godine. U vrijeme predviđenih izbora još više su uzeli maha progoni i zločini nad Hrvatima u Vojvodini, osobito u Srijemu. To je u određenom dijelu hrvatske zajednice u Vojvodini dovelo u pitanje mogućnost i smisao izlaska na izbore te konačno dovelo u pitanje i smisao postojanja stranke. Bilo je i razmišljanja o privremenom zamrzavanju rada stranke, no ipak je prevladalo stajalište da stranka treba funkcionirati čak i pod tim nemogućim uvjetima. Zbog toga je u razdoblju od 20. do 22. ožujka 1992. godine na Balatonu (Mađarska) organizirano vijećanje pojedinaca i organiziranih zajednica Hrvata vezanih za Vojvodinu. Sastanak je održan u Mađarskoj iz razloga sigurnosti i da bi se okupio širi krug i pojedinaca i organiziranih zajednica Hrvata. Na susret je došlo više od stotinu predstavnika DSHV-a, zatim predstavnici Saveza Hrvata u Mađarskoj, Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine, Instituta Ivan Antunović iz Subotice kao i Bajske bunjevačke čitaonice.

Hrvati u Vojvodini našli su se u situaciji u kojoj nije bilo moguće odlučivati o vlastitoj sudbini, a izgledan je bio i masovni egzodus Hrvata, poput onoga Nijemaca u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata. U to je vrijeme već oko 14 do 15 tisuća Hrvata pod pritiskom zamijenilo kuće sa Srbima u Hrvatskoj i odselilo. Život Hrvata u Vojvodini bio je ugrožen. Zaštita se nije mogla očekivati niti iz Hrvatske, niti od Srbije u kojoj su se Hrvati u Vojvodini našli nakon raspada Jugoslavije. Srbi u Hrvatskoj nisu priznavali legalno izabranu vlast i uz podršku JNA digli su oružanu pobunu. Hrvatske vlasti su ponudile pobunjenim Srbima »prazan list« s prijedlogom da navedu svoje zahtjeve. Nikada ih nisu naveli. Hrvati u Srbiji – Vojvodini priznavali su legalno izabranu vlast, niti jedan prozor nisu razbili. DSHV je redovito slao popis zahtjeva kabinetu predsjednika Srbije – u ono vrijeme to je bio Slobodan Milošević. Odgovora nikada nije bilo!

Sučelili su se razni prijedlozi kako postupiti u danim okolnostima. Na sastanku Vijeća utvrđeno je da se težak položaj Hrvata u Vojvodini i nadalje pogoršava i prihvaćeni su sljedeći zahtjevi:

  1. Dolazak europskih promatrača u Vojvodinu radi sprječavanja kršenja ljudskih, građanskih i kolektivnih prava Hrvata, posebice u Srijemu;
  2. Povratak prognanika iz Vojvodine pod kontrolom međunarodne zajednice;
  3. Donošenje zakonskih odredbi na temelju kojih bi se omogućio povratak iz inozemstva svih osoba koje se nisu odazvale prisilnoj mobilizaciji u Vojvodini te njihovo zapošljavanje na prijašnja radna mjesta;
  4. Hitna demobilizacija, demilitarizacija i razoružavanje civila u Vojvodini;
  5. Sprječavanje pljačke imovine koje su se u nastalom ratu dogodile, posebice kulturne imovine iz Vukovara;
  6. Deblokada i slobodan protok svih informacija;
  7. Povratak svekolike imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata svim sadašnjim i bivšim građanima Vojvodine: Nijemcima, Mađarima, Srbima Hrvatima i pripadnicima svih drugih naroda;
  8. Isplata zaleđene devizne štednje građanima Srbije i
  9. Prestanak ignorantskog odnosa vlasti Srbije prema hrvatskom narodu i njegovom zahtjevu za kulturnom autonomijom.

O ovim zahtjevima izdano je PRIOPĆENJE ZA JAVNOST koje nosi nadnevak 22. ožujka 1992. godine.

Dana 9. svibnja 1992. godine održan je sastanak Predsjedništva DSHV-a proširen s predstavnicima podružnica. Iz zapisnika s tog sastanka vidljivo je koliko je stanje u podružnicama teško. U Somboru, organizacija Podružnice se raspada, ljudi su zabrinuti (»sada je potrebno sačuvati glavu«); u Monoštoru se članovi DSHV niti ne smiju pojavljivati na ulici. Iz Bezdana su Hercegovci pobjegli. U Sonti SPS postavlja Hrvate kao nezavisne kandidate! U Baču su ljudi veoma preplašeni (»ne smijemo ničiju glavu staviti na panj«). O velikom strahu izvijestili su i predstavnici podružnica iz Kamenice i Vajske.

U stranačkom mjesečniku Glas ravnice za lipanj 1992. godine čitamo: »Jasno je da ovi izbori nisu demokratski. DSHV od svojih 27 ogranaka u 22 nije bio u stanju postaviti kandidate, jer nisu postojali najelementarniji uvjeti – osobna sigurnost kandidata. Čak je i u Subotici, gdje su pritisci bili ponešto manji nego u drugim dijelovima Vojvodine, bilo prijetnji fizičkom likvidacijom naših kandidata. Izborne skupove nismo mogli održati čak ni u mjestima gdje smo postavili kandidate u Subotici i Svetozaru Miletiću«.

Lokalni izbori 1992. godine održani su u dva kruga, 31. svibnja i 14. lipnja.

Na tim izborima izabran je jedino kandidat Stipan Knezi u Svetozaru Miletiću (Lemeš).

Na pokrajinskim izborima – u prosincu 1992. godine – kandidat DSHV mr. Ivan Poljaković izabran je u Skupštinu Vojvodine.

U pojedinim izbornim jedinicama u kojima žive Hrvati tijekom narednih godina uvjeti opstanka bivali su i dalje veoma teški, kako zbog iseljavanja Hrvata tako i zbog pritisaka koji nisu jenjavali sve do danas.

30 godina poslije

Politička stranka hrvatske zajednice u Vojvodini opstoji usprkos gotovo nemogućim uvjetima kroz svih 30 godina od njenog osnutka 1990. godine. Opstoji zahvaljujući onim članovima ove zajednice koji su stranku kroz sve vrijeme aktivno ili pasivno podržavali. Prioritetni cilj koji je DSHV zacrtao, a to je kulturna autonomija, djelomično se i ostvaruje. Danas, 2020. godine, Hrvati u Vojvodini imaju svoje kulturne institucije, uvodi se dvojezičnost u nekim područjima, rađaju se hrvatska odjeljenja, uskoro će u Subotici biti otvoren hrvatski školski centar, a kadrovski ta zajednica iz dana u dan jača. Daleko je to od onoga minimuma koji Hrvatima u Vojvodini pripada. Upozorenje je to onima koji imaju moć sprječavati te trendove. To vam neće proći! Još uvijek ima onih pojedinaca u hrvatskoj zajednici u Vojvodini koji izgaraju na zauzetosti za očuvanje i unaprjeđivanje svoga identiteta. Velika prepreka za ostvarivanje zacrtanih ciljeva je nezastupljenost Hrvata u političkim tijelima Srbije na svim razinama. Za vjerovati je da će DSHV u narednom razdoblju taj cilj ipak ostvariti. Neka tako bude!

O autoru feljtona

Mr. sc. Julije Skenderović, rođen je u Subotici 1942. godine od oca Mihajla Skenderovića (Lešinog) diplomiranog inženjera ekonomije i majke Matilde, rođene Hermann. Osnovnu školu (Golubovu) i gimnaziju završio je u Subotici, potom odlazi na studij u Zagreb. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekao je diplomu profesora matematike i fizike i akademski stupanj magistra matematičkih znanosti. U Subotici je pune 23 godine predavao matematiku na Višoj tehničkoj školi, a nakon što se 1994. preselio u Hrvatsku, do umirovljenja je predavao matematiku na Pomorskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Nakon kraja jednostranačkog sustava odmah se uključio u politički život. Prvi sastanci inicijativnog odbora DSHV-a održavani su u njegovoj rodnoj kući. Bio je prvi tajnik DSHV-a i u dva mandata na izborima biran za vijećnika u Skupštinu općine Subotica. Bio je aktivan član DSHV-a od 1990. do 1994. godine. U tom mandatu posebno se istakao u radu na organiziranju školovanja budućih kadrova iz redova hrvatske zajednice u Vojvodini. Sada živi u Poreču.

 

Ostale vijesti