Govor predsjednika DSHV-a Petra Kuntić na svečanoj akademiji u povodu proslave 25. obljetnice od osnutka DSHV-a

10. srpanj  2015.

 

Naših dvadeset pet godina s DSHV-om

 

          Poštovani izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i poštovani potpredsjedniče Hrvatskog sabora i izaslaniče predsjednika HDZ-a,  poštovani predsjedniče Vlade Vojvodine, poštovani predstavnici hrvatske diplomacije: veleposlanstva i konzulata,  poštovani gradonačelniče, poštovani izaslanici Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, uvaženi predstavnici prijateljskih političkih stranaka, predstavnici katoličke crkve u Hrvata, predstavnici hrvatskih institucija : HNV-a, Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska riječ“, HKUD-a, dragi gosti, članovi i simpatizeri DSHV-a, dobro nam došli na za nas iznimno važnu proslavu  – 25. godine od osnutka prve i danas jedine relevantne stranke hrvatskog naroda u Vojvodini, odnosno u Republici  Srbiji – Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini.

          Također, dragi prijatelji dopustite mi da minutom šutnje odamo počast onim članovima i simpatizerima DSHV-a koji su tijekom 25. godine nosili križ hrvatstva na ovim prostorima a nažalost više nisu s nama inžinjer Marko Ostrogonac i dugogodišnji dopredsjednik DSHV-a Josip Gabrić (Pokoj vječni daruj im Gospodine Bože).

1.

Dame i gospodo,

 

Vojvođanski Hrvati i općenito Hrvati u Srbiji su najveća  skupina autothoni Hrvata izvan Republike Hrvatske, koja je i pored brojnih izazova kroz povijest još uvijek sačuvala svoju kompaktnost i hrvatske osobine na samom rubu hrvatskog nacionalnog korpusa.

Proučavajući naš jezik i običaje mogli bi najlakše saznati kako se govorilo i živjelo pred pola tisućljeta na današnjim hrvatskim prostorima otkuda su naši preci došli.

Nakon sve jačeg pritiska turskog zuluma polako se urušavao cijeli društveni sustav na kome su živjeli naši pradjedovi naših pradjedova od rijeke Bune, Bunice i planine Blagaj pa sve do najzapadnijih djelova današnjih Ravnih Kotara u Republici Hrvatskoj. Ljudi su se počeli organizirati i u povorkama kretati u svijet tražeći bolje uvjete za život. Putevi su išli prema susjednim zemljama. U tim povorkama bili su i naši pra pradjedovi. Redovito je te povorke predvodio svećenik franjevac. Franjevci i svećenici su zaslužni ne samo za očuvanje vjere nego također i za jezik i nacionalnu svjest.

Danas Hrvati iz Srbije budno prate što se događa sa njihovom starom domovinom. Povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju preuzeli su na sebe brigu da predstave Hrvatsku i Hrvate u novom ozračju europskih država, te da budu uvijek na raspolaganju i matičnoj i domicilnoj državi kao mostovi suradnje, uzajamnog pomirenja, mostovi koji spajaju a ne razdvajaju dva ključna naroda u Jugoistočnoj Europi Srba i Hrvata.

 

2.

 

Godine 1990. Demokratski savez Hrvata Vojvodine nastao je, gotovo spontano, kao pokret  i kao organizacija koja će stati iza svakog Hrvata. Vrijeme u kome se tada živjelo diktiralo je takav tempo. Dugo godina, stranka je bila izvan mogućnosti, prije svega, ozbiljnijeg političkog angažmana ili ispunjavanja smisla postojanja političke stranke, a to je u svojoj osnovi, borba za vlast. U sferi interesiranja DSHV bili su Hrvati u Vojvodini i Republici Srbiji. Upravo zahvaljujući toj aktivnosti stranke ona je postala centralna os oko koje su se Hrvati okupljali i pokazali i državi u kojoj živimo i matičnoj državi, ali i svijetu da postojimo. Često je ovaj vapaj trebalo višestruko ponavljati, ali čelnici stranke, podržani mnogobrojnim članstvom su to uspjevali, češće i uspješnije na međunarodnim skupovima nego li u državi, ali tim prije je težina bila veća. I, upravo, uspješnom internacionalizacijom ne samo problema Hrvata na ovim prostorima u vrijeme ratnog vihora, nego činjenice da kao Hrvati postojimo, uspjeli smo Hrvate svrstati u priznate nacionalne manjine koje sukladno međunarodnim propisima imaju  određena prava. Na razvojnom putu stranke, to smo činili skupa s drugim nacionalnim manjinama oslanjajući se prije svega na mađarsku manjinu i stranku koja je stečenim pravima i činjenicom da nije direktno bila obuhvaćena ratnim vihorom bila u znantoj prednosti i znatno povoljnijem položaju. Stranka je dugo bila jedini institucionalni oblik u kome je hrvatsko pitanje bilo primarno, drugim riječima nije postojala niti jedna organizacija, bilo politička, kulturna ili obrazovna koja bi u svom imenu ukazivala na hrvatsku problematiku. Prostor djelovanja je bio ogroman, zahtjevan i težak. Uz otpor koji je pružala država, često smo nailazili i na otpor među samim stanovništvom, Hrvatima koji su, što iz straha, što iz interesa, što iz neznanja željeli zaštiti svoj položaj u sjeni. Krenulo se sa djelovanjem među kulturnim društvima koja su listom izgubila, manje ili više izraženo, svoj kulturni identitet. Vraćanje «hrvatskog predznaka» u imena društava imalo je katkada i bolne posljedice, a turbulencije je svakako izazivalo.

Pod pritiskom međunarodne zajednice državni vrh je povlačio poteze sukladno međunarodnom pravu i deklaratorno priznavao određena prava nacionalnim manjinama. Da tada nije postojao DSHV, Hrvati bi vjerojatno ostali izvan tog procesa jer kako je, s jedne strane, pravna regulativa nacionalnog pitanja jačala, tako su umjetno stvorene podjele unutar hrvatskog korpusa sve više dobijale na aktualnosti. No, ipak, rezultat stranačkog djelovanja, uz uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu, prvo u općini Subotica, a kasnije i drugim, a još više osnutak nacionalnog vijeća kao oblika  samouprave hrvatske nacionalne manjine čiji rad se finansira iz državnog proračuna, osigurao je položaj hrvatskog naroda u Srbiji. Sustavnim djelovanjem više čimbenika s različitih pozicija došlo je do procvata i slobodnijeg djelovanja te su osnovane i nove udruge po manjim mjestima. Primjereni vremenu i uvjetima rada, javljali su se i problemi unutar same stranke, ali je ona sve više jačala i razvijala se u političkom smislu riječi.

Otpočelo je novo razdoblje za stranku. Borba za političku vlast, ali ne više samo na lokalnoj, nego na pokrajinskoj skupština i izvršna vlast (Vojvodina) i republičkoj razini  Skupština (Srbija). Dakako da ni ovaj proces nije išao bez otpora, osnutak «Hrvatske riječi»,  Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, transparentnije istupanje Hrvata u kulturnim i obrazovnim institucijama i potpora matične domovine omogućili su da se ovaj proces može brže odvijati.

 

3.

 

Dame i gospodo,

 

Dio hrvatskog puka u Republici Srbiji nisu kroz ovih 25. godina uvijek podupirali rad Demokratskog saveza Hrvata u Srbiji ali moram ih upozoriti da demokracija nije idealna ali zasad nema pravednijeg sustava od nje pa neka i u  budućnosti na čelu DSHV-a budu uvijek oni pošteni i sposobni, ono što vodi politiku sa narodom i izvire iz naroda. Jer važnost političke stranke DSHV na ovim područjima je nezaobilazna a DSHV je ujedno i najvažniji ambasador naše hrvatske zajednice u tuzemstvu i inozenstvu.Oni koji nisutako mislilikroz ovih 25 godina, kroz vlastito iskustvosu se uvjerili.Sjetimo se samo aktivnosti političke stranke Hrvatskog narodnog saveza, Hrvatsko bunjevačko-šokačke stranke, Demokratske zajednice Hrvata, Foruma hrvatskih institucija itd.  Gdje su sada oni ?

Nema ih više ili im je djelatnost svedena na margine dješavanja u zajednici. Što smo više bili napadani, bivali smo sve jači i zato smo opstali i ostali vjerni DSHV-u.

 

4. Dame i gospodo !

 

U ovo praznično vrijeme proslave 25. obljetnice od osnutka političke stranke Hrvata u Republici  Srbiji pozivamo sve da činimo sve na svome mjestu i prema svojim mogućnostima da u našem narodu dođe do preokreta na bolje. DSHV  iz svoga okružja ne isključuje nikoga osim onih koji se sami isključe i namerno okrenu leđa. Neka svakome u budućnosti uz DSHV bude bolje pa i onima koji DSHV ne poznaju ili ga ne priznaju. Dobro je netko rekao – veliko nije uvijek i dobro a i najmanje dobro je uvijek  i veliko, a kad se ne može učiniti baš ništa dobra, onda barem neka se ne čini zlo.

 

U tom duhu neka nam svima sretna 25. obljetnica od osnutka DSHV-a.

 

ŽIVJEO   NAŠ  DSHV-a.