Intervju drugog predsjednika DSHV-a Petra Kuntića za tjednik Hrvatska riječ

Intervju drugog predsjednika DSHV-a Petra Kuntića za tjednik Hrvatska riječ

U trideset godina postojanja Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić je bio predsjednik stranke dvanaest godina. Nakon smjene, a zatim i isključenja iz stranke prvog predsjednika Bele Tonkovića, Kuntić je vršio dužnost predsjednika od 2003. do 2004., a zatim je tri puta biran na stranačkim izborima 2004., 2008. i 2012. godine. Razdoblje njegovog vodstva stranke veže se i uz ulazak u koaliciju s Demokratskom strankom na čijoj je listi tri puta biran za narodnog zastupnika od 2007. do 2008., zatim od 2008. do 2012. i od 2012. do 2014. Zbog ove koalicije, to jest izbornog poraza na izborima 2014. je, kaže, odlučio i odstupiti s mjesta predsjednika stranke. 
»Moje ime se vezuje za taj period od sedam godina, ali i dvije godine kada sam bio dogradonačelnik Subotice 2005. do 2007., a u drugim razdobljima sam radio poslove koji nemaju veze s politikom i bavljenje politikom mi je često i otežavalo posao«, kaže Kuntić. 
Inače, član stranke je postao listopada 1993., već 1994. je izabran u Predsjedništvo, a 1996. je postao potpredsjednik.
Po čemu ćete pamtiti vrijeme u kojem ste bili predsjednik DSHV-a? 
Svakako da je u početku bilo teško, jer sam kao vršitelj dužnosti predsjednika zatekao u stranci brojne probleme u materijalno-financijskom poslovanju koje je trebalo urgentno riješiti. Budući da tada nismo imali status parlamentarne stranke nije bilo izvora novčanih sredstava i bilo je urgentno spašavanje stranke. Presudnu ulogu je tu imao jedan naš član osnivač Mirko Tonković, koji je, kada smo prezentirali što je urgentno, a u ono vrijeme je to bilo nekoliko tisuća maraka urgentnog plaćanja raznih potraživanja, svi su pognuli glave osim Mirka Tonkovića koji je rekao ‘pa ljudi, nećemo dozvoliti da nam propadne DSHV’. Skinuo je šešir i ubacio određenu svotu novca i išao je šešir od jednog do drugog. I nakon toga je bilo novca za najurgentnije potrebe, a onda smo permanentno u određenim ciklusima doveli materijalno poslovanje u red. Ali je bilo evidentno, budući da nikakva materijalna pomoć nije dolazila iz Hrvatske, da moramo drugačije napraviti ustrojstvo i organizaciju DSHV-a. To je u početku bilo jako teško. Nismo se redovno ni snašli, a već su bili raspisani republički izbori i tada smo donijeli odluku da na lokalne izbore idemo sami. Bez ikavih sredstava išli smo od sela do sela gdje su veliku ulogu odigrali članovi DSHV-a, posebno pokojni Josip Petreš i Ema Buljovčić, koji su ugostili ljude u Tavankutu na centralnoj promociji. Rezultat je bio da smo u Subotici imali pet vijećnika, što su u ono vrijeme neki ocijenili kao neuspjeh, a neki, nakon podrobne analize, kao uspjeh. Ali, na žalost, velika priča o udruživanju svih manjinskih, regionalnih, proeuropskih stranaka u jednu listu Zajedno za toleranciju se pokazala da ne pije vodu u Srbiji. Pokazalo se da je realnost sasvim drugačija i odmah smo 2004. donijeli odluku da moramo ući u parlament po bilo koju cijenu, jer time rješavamo mnoga naša pitanja. Kasnije se ispostavilo neka uspješno neka neuspješno, ali smo bili prisutni u javnosti, riješili smo detalje iz materijalno-financijskog poslovanja, otvorili urede s uposlenicima u Somboru, Sonti, Vajskoj, Srijemskoj Mitrovici i u centru Novog Sada i sve je to dobro funkcioniralo. Sljedeće 2004. godine smo ušli u parlament, jer smo sklopili koaliciju s tada vrlo jakom Đinđićevom Demokratskom strankom i ta koalicija ja trajala do kraja mog mandata. Kada smo izgubili izbore, odlučio sam da ću se povući jer sam smatrao da nosim veliku krivicu što nismo, kad smo vidjeli da propada demokratska opcija, napravili iskorak pa da se spašavamo već smo išli do kraja s njima. Pali smo, i zaključio sam da tu nemam više što tražiti. To je bilo dvanaest teških godina i ogroman rad, i mogu reći da mi je pao ogroman kamen sa srca.
Zašto?
Zato što u Srbiji bavljenje politikom uglavnom donosi benefite, ali nama koji radimo u manjinskoj, posebno hrvatskoj zajednici, prema kojoj većinsko stanovništvo ima veliki animozitet, gdje apsolutno nikakav novac nije u opticaju, to je ogroman teret – za sebe, svoju obitelj, rodbinu i najbliže prijatelje. Tako da su zapravo svi ti koji su nosili u jednom periodu aktivnosti stranke bili i određene žrtve čitavog tog okruženja. Nemojmo zaboraviti, za mene se vezuje tri mandata u Narodnoj skupštini, ali bilo je pet godina kada sam radio u DSHV-u kada nisam imao ni odgovarajući posao ni primanja, a svakodnevno sam odlazio i radio u stranci. 
Spada li u »krivicu« i raskid dugogodišnje koalicije sa SVM-om u Subotici? 
Ne, jer oni su zapravo poslije debakla na izborima s koalicijom Za toleranciju shvatili da njihova perspektiva nije vezivanje za druge manjinske stranke već da kao jaka manjinska stranka mogu direktno pregovarati sa službenim Beogradom. I išli su od 2003. sami na izborima i direktno pregovarali s Beogradom. U tom nekom njihovom dogovoru na višoj razini je vjerovatno i odbijenica od SVM-a 2004. godine kada s tadašnjim predsjednikom Józsefom Kaszom nismo našli zajednički jezik u dogovoru oko nastupa na republičkim izborima s prolaznim mjestom za pripadnika hrvatske stranke. Njihov je stav bio da će ići sami, a mi da se snalazimo kako znamo. I mi smo tek poslije toga otišli s DS-om i poslije više nije bilo suradnje ni na kojoj razini. Jer kada sklopiš koalicijski ugovor s veoma jakim strankama kao što je onda bio DS ili sada Srpska napredna stranka, oni neće dozvoliti, ako na republičkim izborima imaš prolazno mjesto na listi, da na razini države i tamo gdje je tebi potrebno ideš s njima, a tamo gdje je tebi potrebno da ideš kako ti hoćeš. To se i sad pokazuje da ne funkcionira i jednom kad se sklopi ugovor to podrazumijeva suradnju na svim razinama. 
DS je očito skoro nestao sa scene, Liga socijaldemokrata Vojvodine uz koju se DSHV vezao na posljednjim izborima također nije ušla u parlament. Što dalje? 
Ako onda nismo uspjeli, kada su najmoćniji takmaci manjinske scene bili ujedinjeni, sada je šansa bila veoma mala jer zapravo Srbija to ne prepoznaje. Pred nama su u perspektivi, po mom viđenju, dvije opcije. Jedna je da i dalje ignoriramo promjene i kažemo mi nećemo s ovima ići na izbore ili u vlast jer oni su takvi i takvi, mi nećemo s ovima drugima jer oni su takvi i takvi. Ja sam prvi koji sam uveo DSHV u suradnju s nekom srpskom političkom strankom s centralom u Beogradu, pa su u raznim medijima i ovdje i u Hrvatskoj crtali moje karikature u šajkači itd. To je jedna opcija koja ne želi ni s kime koji asocira na neku srpsku političku opciju. Druga je opcija da radimo isto kao SVM. Da nas to uopće ne interesira, da gledamo našu priču i probleme iz manjinske samouprave koja je definirana zakonom i još iznad toga što nam je potrebno i da uvijek budemo uz vlast, bez obzira tko je na vlasti. To su dva različita puta. Bojim se da će se u budućnosti DSHV podijeliti, gdje će jedni i dalje zastupati tezu da ćemo ići samo s onima koji nama odgovaraju, a drugi će zastupati ideju da i mi trebamo sudjelovati u raspodjeli vlasti barem u gradovima gdje nas ima kao što su Subotica, Sombor, Podunavlje, Srijem, na razini Pokrajine i na razini države. Po meni je druga opcija perspektiva, ali će sigurno to izazvati određenu nelagodu kod nekih članova osnivača DSHV-a. Ali stalnim zatvaranjem u geto i govorenjem ‘mi nećemo s ovima mi nećemo s onima’ zapravo gušimo one Hrvate koji su u sustavu, jer će oni morati tražiti neki drugi izlaz da bi opstali tamo gdje rade, ne računajući samo Suboticu već i šire. Kada smo odlučili da ćemo radikalno promijeniti našu politiku i ići sa strankom srbijanskog miljea čak sam se i ja plašio kako će to odjeknuti među našim simpatizerima i članovima, jer smo do tada uvijek nastupali s manjinskim strankama i autonomašima. Međutim, kada su počele promocije, dvorane su bile pune i to mi je davalo snagu jer je narod jedva čekao da iziđe iz geta i bude dio šire priče, a ne da bude uvijek bijela vrana na koju će se upačivati prstom.
Međutim, niti u vrijeme kada ste bili u koaliciji s DS-om Srbija nije provela odredbu iz Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina s Hrvatskom o garantiranim mandatima za Hrvate u Srbiji?
Državna vlast je ogromna mašinerija, i na razini države, nadstranački gledano, smatralo se da je taj Sporazum za Srbe u Hrvatskoj bio dobar da ga potpišu, ratificiraju u Hrvatskom saboru i u Skupštini Srbije i Crne Gore. Nikad neću zaboraviti riječi supredsjedateljice Međuvladinog mješovitog odbora koji prati provođenje Sporazuma sa srpske strane Jelene Trivan koja je rekla: ‘istina je, mi to jesmo ratificirali i nismo primijenili. I nećemo primijeniti’. To je bilo vrlo vrlo čudno, jer je to bio direktan prst u oko svima koji su vjerovali da će se taj ključni sporazum za nas primijeniti. S druge strane, nisam siguran niti da velike manjinske stranke u Srbiji podržavaju te garantirane mandate. To je druga strana medalje. Jedno je što Srbija nema volju za to, a drugo je što niti stranke brojnih manjina nemaju neki veliki interes jer neprikosnoveno vladaju već 20 i kusur godina na političkoj sceni. Tako da se razrješavanje tog pitanja koje je otvoreno već skoro 15 godina može po mom osobnom viđenju razriješiti samo direktnim razgovorima između Beograda i Zagreba. Sve ostalo će biti na nivou obećanja. Obećao je i Koštunica, obećao je i Tadić. Čvrsto su obećali svi, ali nitko se od obećanja nije dalje maknuo. 
Također se nisu razriješile neke ključne stvari za Hrvate kao što je Hrvatski školski centar, Hrvatska drama u Narodnom kazalištu itd. Uvijek je išlo teško.
Išlo je teško, jer su se na najvišoj razini postizali dogovori, ali se kasnije kada ih je trebalo provesti uvijek pronalazilo sto problema kako da se to ne riješi. HŠC je bio vrlo blizu rješenja i s tim je bio upoznat i tadašnji gradonačelnik Saša Vučinić. Međutim, onda je došla potpuno nova garnitura i stalo se. Pogotovo poslije smrti Duje Runje koji je jedno vrijeme radio intezivno na tome. Velikog sugovornika smo imali u Bojanu Pajtiću koji razumije pitanje manjina u Vojvodini i njegova je zasluga i DSHV-a da mi već 12 godina imamo Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Svakako da nije isto voditi stranku pod Slobodanom Miloševićem, pod Borisom Tadićem ili sada pod sadašnjim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Svi imaju različite odnose prema manjinama i tako se treba i prilagođavati. I zato i odobravam susrete predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova s Vučićem, jer je zapravo on jedina osoba s kojom vrijedi razgovarati i čiji razgovori donose neke koristi za zajednicu. Tako je isto bilo i s Borisom Tadićem, a s Miloševićem nismo niti jednom razgovarali. A Mađari jesu. 
Je li DSHV izgubio snagu i podršku među biračima?
Mislim da mi apsolutno nismo toliko slabi kako pokazuju izbori. Opet je na sceni bio isti problem koji sam imao i ja, a to je da ako sklopiš koalicijski sporazum koji ti osigurava zastupnički mandat i da na temelju toga imaš benefite za funkcioniranje stranke onda na lokalu ne možeš ići sam. Mi bismo sigurno dobili puno više glasova na lokalu da smo išli sami, ali je zapravo koalicijski ugovor na republičkoj razini bio jači i išli smo u opciju koju narod nije prepoznao. Ali tvrdim da, bez obzira što je dojam u našem narodu da smo oslabili, da mi još uvijek nismo toliko slabi, ali će svakako trebati analizirati čitavu kampanju i odluke. Dok god funkcionira Predsjedništvo i Vijeće stranke, DSHV nije mrtav. U svojoj karijeri od 1994. do 2015. nekoliko puta sam izlazio na izbore pod svojim imenom i prezimenom, bilo da sam išao u ime DSHV-a ili proeuropskih koalicija. Uglavnom je to bila izborna jedinica Subotica Zapad, gdje sam svaki puta dobijao između četiri i pet i pol tisuća glasova i tako uvijek ulazio u drugi krug, ali uvijek gubio u drugom krugu, jer su svi bili protiv nas. I onda, u takvim uvjetima, broj glasova je daleko prelazio broj članova i simpatizera na tom području, što znači da su i neki drugi koji nisu aktivni u zajednici davali svoj glas. 
A kako je to danas po Vašoj procjeni?
Kad bi DSHV izišao sam, mislim i tvrdim da nismo toliko slabi kako to sada izgleda na osnovu posljednjih izbora. I kada bi se riješilo financiranje DSHV-a na neki drugi način, a ne preko parlamentarnog zastupstva, mi bismo napravili ‘bum’ u Subotici, Somboru i Podunavlju. To je moja pretpostavka, a mislim da bi to tako i bilo. 
Međutim, time što nema republičkog zastupnika izgubio je i financiranje s republičke razine. Hoće li stranka moći funkcionirati bez financija?
Ne znam, to je pitanje za aktualnog predsjednika. Razlika u onome kad sam ja preuzimao DSHV je da sam dobio stranku s nula dinara i nula maraka, eura i s određenim dugovima, a kad sam ja predavao stranku ostavio sam na računu preko 30.000 eura. Po mojim informacijama moj nasljednik je vrlo škrto trošio ta sredstva tako da DSHV sigurno nije bez sredstava. Po mom mišljenju, pravi odnos unutar zajednice vidjet će se na prvim direktnim izborima za novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća, budući da je sasvim evidentno da će nas na popisu 2021. biti značajno manje nego prije i to znači da ćemo ući u kvotu gdje se direktno biraju prijavljene liste. A onda ćemo vidjeti hoće li oni koji stalno iz nekog podruma mašu i galame da DSHV ne radi dobro zaista imati snagu ili im je to zadaća da rade.
Vama spočitavaju da ste svojim amandmanom otežali uvjete za sudjelovanje nevladinih udruga na izborima za HNV? Koji su bili Vaši razlozi da uložite amandman? 
Prilikom donošenja Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina u prednacrtu zakona sam vidio da postoji jedna nelogičnost. Naime, predlagač je smatrao da sve institucije, nevladine udruge i stranke s hrvatskim predznakom automatski dobijaju elektora. Smatrao sam da bi to u tadašnjim uvjetima značilo jednu hiperinflaciju nevladinih udruga i elektora, jer je po tadašnjem zakonu bilo dovoljno tri osnivača. To bi dovelo do drastičnog povećanja nevladinih udruga što zapravo ne odslikava pravu sliku aktivnosti pojedinaca i čitave hrvatske zajednice na terenu. Zato sam smatrao da, ako netko misli da predstavlja zajednicu, neka prikupi 100 potpisa. Taj amandman je odredio tijek događanja u zajednici. Nadam se da ćemo na sljedećim izborima biti u grupi direktnih izbora kada će svatko imati šansu, jer su uvjeti isti za sve. Zapravo očekujem da će se na tim prvim direktnim izborima desiti jedan veliki pomak, da će biti puno lista jer se to dešavalo i kod svih drugih manjina. Poslije to splasne i ostanu samo oni koji su dobro organizirani i koji su najbolji. Sve ono što je prvi puta kao i radijski, tv program na hrvatskom jeziku, prvi saziv elektora privlačio je veliki interes pa i strašne podjele. Sada, s ove distance, to sve izgleda smiješno, jer je ostala samo jedna lista i oni koji su dobro organizirani, a većina drugih je izgubila interes.
Znači li to da ljudi gube interes i općenito za manjinska prava i kulturnu atuonomiju?
Zakonodavac je ovdje uradio jednu stvar. Rekao je ‘evo vam, vi sami uređujte kulturnu autonomiju, sami određujte i škole i zbivanja u kulturi, ali integracija će ići preko političkih predstavnika i politike’. I zapravo sve više nacionalna vijeća odlaze u getoizaciju kako praksa to pokazuje. I pokazalo se, na primjeru velikih manjina koje imaju snažne stranke, da zapravo sve što manjine ostvare je uz pomoć politike i političkih struktura. Tako da oni koji nisu u vlasti i nisu dio većine koja vlada četiri godine, će jako teško moći ostvariti svoja prava koja im sljeduju na temelju zakona. 
Što za Vas znači integracija?
To znači da se integriramo u srpski kulturni, privredni i politički život kao Hrvati, a ne pod nekim drugim imenima da bismo bili prihvatljivi. A integracija se ubrzava ako si u vlasti. Ako si u oporbi, ti si politički takmac i nema te. I ovako ide teško, a pogotovo onda ide teško. Hrvati imaju stranku koja je respektabilna i kada se promijene izborni uvjeti, Hrvati će opet doći na svoje. Mehanizam dolaska do mandata uz pomoć nekih srodnih stranaka koje su imale afinitet da nas prihvate i koje se nisu bojale za svoje biračko tijelo zapravo umanjuje oštricu politike DSHV-a. To je sasvim evidentno. Ali drugačijeg načina nema. Ili potpuna izolacija da nas nigdje nema, da se nigdje ne spominjemo, a to je onda jedna potpuna besperspektivnost za mlade. A bez mladih naša zajednica je osuđena na tiho umiranje. I moramo mladima dati šansu, oni trebaju biti nositelji aktivnosti, a zapravo ulazak novih mladih u političke strukture i u zajednicu s razine oporbene stranke i statusa oporbe vrlo je neperspektivan, jer i ovako teško dolaze do posla i radnih mjesta, a kamoli da se uključe u neke strukture zajednice u kojoj će biti još i politički takmac vladajućim strukturama. To je zapravo nespojivo. Takva su vremena došla da su se oni stari članovi stranke ili povukli ili poumirali, na žalost, a mladi očekuju i određene druge benefite osim onoga da kažu – ja sam Hrvat. I osim toga baviti se politikom i raditi u institucijama hrvatske zajednice s ovoliko velikim animozitetom naspram Hrvata je vrlo teško i mukotrpno. Zapravo je najlakše dići ruke. Međutim, kada čitamo povijest Hrvata na ovim prostorima (na sajtu ZKVH-a) vidimo da ona nikada nije bila idealna i da je bilo takvih perioda kakav je i danas. I opet su se dizali iz pepela i opstali i ostali na ovim prostorima. Na žalost, poslije svih ovih događanja ovdje, kada smo uspjeli preživjeti, opstati i ostati, čini se da je globalizacija proces na koji se nema odgovor jer je veliki broj mladih otišao i sada je pitanje kako ćemo se iz ove situacije izvući.

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)

Ostale vijesti