Intervju s predsjednikom DSHV-a Tomislavom Žigmanovim objavljen je u novom broju tjednika “Hrvatska riječ”

Intervju s predsjednikom DSHV-a Tomislavom Žigmanovim objavljen je u novom broju tjednika “Hrvatska riječ”

Ključna uloga u ostvarivanju manjinskih prava

Prije 30 godina u Subotici je osnovan Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. Aktualni predsjednik stranke Tomislav Žigmanov postao je članom ubrzo nakon osnutka, a u Mladeži DSHV-a je bio u Predsjedništvu prvog saziva. No, ubrzo je isključen iz stranke da bi se 2014. vratio u stranku i 2015. postao njezinim predsjednikom.

Kako ste Vi osobno doživljavali proteklih trideset godina bavljenja manjinskom politikom?

Od ushita do razočaranja! Od zanosa u sudjelovanjima do kroničara sa strane! Postao sam članom ubrzo nakon osnutka, a u Mladeži DSHV-a bio sam u Predsjedništvu prvoga saziva. No, zbog razmimoilaženja i prevelikog interesa za tokove novca nekih osoba s još nekolicinom sam iz stranke izbačen 1996. godine. Pa ipak, bio sam djelatan u procesima u zajednici – postao sam prvim glavnim i odgovornim urednikom Programa na hrvatskom Radio Subotice koncem 1998., inicirao sam i vodio proces osnutka NIU Hrvatska riječ 2001.-2003., aktivno sam pridonosio u radu prvog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća, dok opet nisam stradao 2005., kada mi je bilo onemogućavano javno djelovanje. U međuvremenu sam osnažio svoj publicistički rad glede društvenog položaja hrvatske zajednice, što je rezultiralo dvjema knjigama i nekoliko desetaka radnji, u što je spadala i evaluacija rada političke stranke, pa me je to kvalificiralo da budem jedan od njezinih boljih poznavatelja. Na koncu, autor sam i natuknice »Demokratski savez Hrvata u Vojvodini« u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Godine 2014. ponovno postajem članom, a koncem listopada 2015. i trećim predsjednikom jedine relevantne političke stranke Hrvata u Srbiji – DSHV-a. Dakle, prošao sam sve faze – od aktivista i nositelja dužnosti u političkom podmlatku, preko snašanja posljedica za djelovanje koje je ocijenjeno kao problematično, pa do preuzimanja odgovornosti za njezino vođenje.

Koja biste postignuća ove stranke s manjinskim predznakom izdvojili u pogledu ostvarivanja interesa ovdašnjih Hrvata?

DSHV je imao ključnu ulogu kako u institucionalnoj izgradnji hrvatske zajednice u Srbiji tako i u procesu ostvarivanja manjinskih prava. Sjetimo se 1993. i uvođenja hrvatskoga jezika i pisma u službenu uporabu na teritoriju tada Općine Subotice. Ili 1998. i osnutka Redakcije na hrvatskome pri Radio Subotici. Još su plodonosnije posljedice političke artikulacije interesa DSHV-a nakon pada režima Slobodana Miloševića u listopadu 2000. u tim područjima – osnutak NIU Hrvatska riječ skupa s Hrvatskim narodnim savezom, uvođenje hrvatskoga jezika i pisma u službenu uporabu u tijela Autonomne Pokrajine Vojvodine, osnutak i izgradnja Hrvatskog nacionalnog vijeća, osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, inicijative i podrška osnutku brojnim hrvatskim kulturnim udrugama… Početak i razvoj obrazovanja na hrvatskome u Vojvodini također nije zamisliv bez djelovanja DSHV-a spram tijela vlasti i institucija Republike kao političke stranke, ali i angažiranosti brojnih članova Saveza. S druge strane, veliki dio rada DSHV-a bio je i ostao vezan uz zaštitu interesa građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji. Sjetimo se samo što je sve DSHV činio na tome planu 1990-ih – od internacionalizacije pitanja etnički motiviranog nasilja i protjerivanja Hrvata, ponajviše iz Srijema, preko pružanja konkretne pomoći istima. I danas je, uz HNV, jedini subjekt u hrvatskoj zajednici koji se o tome pitanju očituje i iskazuje potrebu za memomiranjem tih zločina. U izmijenjenim okolnostima na planu zaštite ovdašnjih Hrvata i dalje su se činili napori, najviše glede štetnih posljedica miješanja države, gdjekad i brutalnoga, u identitetsko područje ovdašnjih hrvatskih subetničkih zajednica – Bunjevaca i Šokaca. U svim tim naporima uvijek se i isključivo služio demokratskim metodama političke borbe! Na koncu, ali ne i manje važno, DSHV je svojim djelovanjem bio prisutan i u ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima, stalno dajući konstruktivne prinose normalizaciji i razvoju. Napose u tome smislu treba istaknuti kontinuiranu suradnju s institucijama srpske zajednice u Hrvatskoj.

Kako komentirate prisutnost potpredsjednika hrvatske Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke Borisa Miloševića na obilježavanju 25. obljetnice Oluje u Kninu kao i negativne reakcije na to u Srbiji?

Nedavno sam izjavio kako u tom činu vidim najprije povijesni iskorak u odnosima između državnih tijela Hrvatske i tijela tamošnje srpske zajednice spram događanja iz 1990-ih. Oni su posljedica, s jedne strane, uznapredovalih procesa u politikama suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, a s druge strane odgovornosti političkih elita hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj te njihove spremnosti da se traumatično povijesno naslijeđe počne razrješavati na obostrano zadovoljstvo, a radi bolje budućnosti. I to je ono što je dobro za hrvatsko društvo u cjelini i za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Na žalost, vidjeli ste da se na tako što, čak i u dijelu predstavnika najviših službenih vlasti u Srbiji, barem kada je riječ o gesti potpredsjednika hrvatske Vlade Miloševića, ne gleda s odobravanjem već vrlo oštro prigovara i to na način da se hoće miješati u unutarnjopolitičke odnose u susjednoj suverenoj državi, što onda ne pridonosi prijeko potrebnoj normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije.

Zašto je prekinut institucionalni dijalog između DSHV-a i predsjednika Aleksandra Vučića?

Zašto mislite da je prekinut? On jednostavno nije imao definiranu vremensku učestalost održavanja susreta, pa se mogao steći dojam da je prekinut. Istina, došlo je do stanovitog zastoja, no razlog za tako što vidim u unutarnjopolitičkim prilikama vezanim za održavanje izbora na svim razinama u Srbiji u prvoj polovici ove godine. Vjerujem da će dijalog s institucijama hrvatske zajednice uskoro biti nastavljen.

Ima li naznaka da će se nastaviti?

Da! Koliko mi je poznato, Hrvatsko nacionalno vijeće je na tome planu već nešto poduzelo i uskoro bi se mogao znati epilog.

Predsjednik Vučić je osporio ocjenu hrvatskog veleposlanika Hidajeta Biščevića kako Srbi u Hrvatskoj imaju veća prava nego li Hrvati u Srbiji i rekao da njegove tvrdnje odudaraju od činjenica. Kako Vi ocjenjujete ostvarivanje nacionalno-manjinskih prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj? Također je rekao da je od 26 dogovorenih točaka Srbija ispunila 25.

Opet ću reći kako se Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze, u strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, neovisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja, kao i razvijenost manjinskih prava i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju za ostvarenje istih, daleko su povoljniji čimbenici kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj! Pri tomu mi, naravno, ne pada na pamet zanijekati da se u svakodnevnom životu građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj suočavaju s problemima, s kršenjem ljudskih prava i s neostvarivanjem manjinskih prava. S druge strane, Srbija je država zakašnjele i još uvijek nedovršene tranzicije, s deficitima u vladavini prava i funkcioniranju neovisnih institucija, o čemu svjedoče izvješća o napretku Srbije u europskim integracijama relevantnih institucija Europske unije; reguliranje manjinskih prava riješeno je uz veliki broj prijepora i nedostataka, a prateći institucionalni aranžmani ni na koji način nisu riješili pitanje manjinske samouprave i sudjelovanja predstavnika nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka, dok su financijska sredstva s kojima hrvatska zajednica u Srbiji raspolaže u odnosu na srpsku u Hrvatskoj nekoliko desetaka puta manja. To, onda, i u strukturalnim pitanjima jednakosti stavlja Hrvate u nepovoljniji položaj u odnosu na Srbe u Hrvatskoj. Recimo, u obrazovanju – više od 70% nastavnika je jezično nekompetentno, a ni nakon 17 godina postojanja obrazovanja ne postoji prosvjetni savjetnik za nastavu na hrvatskom; ili u kulturi – ne postoji nikakav popis niti materijalne niti nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, a godinama izostaje zaštita ili obnova sakralnih objekata vezanih uz Katoličku crkvu; izostaju osude predstavnika vlasti i sankcije pravosudnih tijela kada je riječ o etnički motiviranim incidentima; ne postoji točna slika o kvaliteti ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma; nema podataka, osim na razini Autonomne Pokrajine Vojvodine, o broju Hrvata uposlenih u državnoj upravi; manjinsko »samoupravno« tijelo nema niti jednu izvornu nadležnost u svom djelokrugu rada, osim što daje mišljenja na odluke koje donose tijela vlasti, iz kojih su Hrvati isključeni budući da ne postoje zajamčeni mandati; Srbija se više od tri desetljeća jednostrano, a s brojnim aktivnostima miješa u identitetska pitanja ovdašnjih Hrvata i tako odlučujuće pridonosi izgradnji tzv. bunjevačke nacije... Dakle, ovdje sam naveo neke aspekte strukturalne nejednakosti u odnosu na srpsku zajednicu u Hrvatskoj, pri čemu još jednom ističem kako to ne znači da ne postoje problemi u funkcioniranju strukturalnih pretpostavki koje prate društveni položaj i ostvarivanje manjinskih prava Srba u Hrvatskoj. Također, moram pripomenuti da se ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata u Srbiji ne iscrpljuje u ispunjenju prvih zahtjeva koje smo nakon pet godina odsustva institucionalne komunikacije iznijeli pred srbijanske vlasti, a među kojima je, osim nekoliko kapitalnih projekata kao što je lektorat, kuća bana Jelačića ili Dom kulture u Tavankutu, bilo i onih pomalo bizarnih koji se odnose na upošljavanje nekoliko konkretnih osoba ili na asfaltiranje dvije ulice.

O pravima Hrvata u srpskim medijima se vrlo malo govori. Kao i o stradanju Hrvata u Srbiji tijekom devedesetih godina. Također se ne govori ni o drastičnom padu broja stanovnika Srbije hrvatske nacionalne pripadnosti. Očekujete li da se taj narativ promijeni?

Ne samo da očekujem već i priželjkujem! No, to ne ovisi toliko o sadržajima i snazi narativa koji dolaze iz hrvatske zajednice koliko o (ne)spremnosti srbijanske javnosti da tako što bude vidljivo. Za zatomljenost i iskrivljenost hrvatskih sadržaja u javnom prostoru Srbije ovdašnje hrvatske institucije i organizacije ne snose odgovornost!

Općenito, s kojim državnim institucijama imate dobru suradnju, a s kojima nemate?

DSHV kao politička stranka je imala i nadalje će imati specifičnu poziciju u komunikaciji i suradnji s državnim institucijama u svim njihovim složenostima i po vertikalnoj liniji ustroja i po horizontalnoj strukturi njihovih specifičnih misija. Najprije, to se osigurava zastupljenošću u predstavničkim tijelima, što se nakon posljednjih izbora svelo na minimum i na lokalnu razinu, što će onda zahtijevati izgradnju jednog drugačijeg suradničkog odnosa. Bolja suradnja se ostvarivala s pokrajinskim tijelima vlasti, pri čemu to ne znači da i tu nema problema.

Zašto realizacija projekta formiranja Hrvatskog školskog centra još uvijek tapka u mjestu?

Zato što Grad Subotica i Pokrajinska vlada ne žele tri godine donijeti odgovarajuće odluke koje su nužne za njegov osnutak! Jednostavno, nije postojala politička volja u vladajućim strukturama oličenim u Srpskoj naprednoj stranci i Savezu vojvođanskih Mađara da se jedna legitimna inicijativa koja počiva na zakonima realizira!

Očekujete li da se predstavljanje hrvatske nacionalne manjine riješi na način kao što je to riješeno u Hrvatskoj, preko garantiranih mandata?

Naravno, i to s velikim nestrpljenjem! To je ključni politički zahtjev DSHV-a već 15 godina od kako se Srbija u međudržavnom sporazumu o međusobnoj zaštiti manjina s Hrvatskom obvezala na taj način riješiti pitanje političke participacije nacionalnih manjina u demokratskim procesima. Jer, ukoliko toga ne bude, možemo biti svedeni na ono što se danas hoće – na politički desubjektiviziranu zajednicu, koja neće imati društvenu legitimaciju za artikuliranje svojih interesa već će se interesi namirivati putem milosti onih na vlasti spram sinekuralnih interesenata koje će sama birati!

Očekujete li također da se zastupljenost Hrvata u javnim službama, tijelima uprave poveća?

Naravno da i tako što očekujem! Najprije točne podatke o tome gdje su sve i na kojim pozicijama pripadnici hrvatske zajednice zastupljeni, a onda provedba ranije usvojenih akcijskih planova da se situacija glede toga promijeni!

Budući da DSHV neće imati svoje zastupnike niti u republičkoj niti u pokrajinskoj Skupštini, na koji način ćete ostvarivati svoje temeljne ciljeve?

Premda je poželjnije, politička artikulacija interesa jedne nacionalne zajednice ne mora uvijek računati na zastupljenost u predstavničkim tijelima. I DSHV u povijesti svojega djelovanja ima takvih iskustava! Ono, pak, kazuje da se u takvim situacijama mora pribjeći drugačijim strategijama – najprije osnažiti inicijative i komunikaciju s tijelima vlasti radi ostvarivanja prava i interesa hrvatske zajednice. Takvo djelovanje mora, kao uostalom i do sada, biti visoko usuglašeno s drugim hrvatskim institucijama, najprije s Hrvatskim nacionalnim vijećem. Većoj učinkovitosti u realizaciji naših inicijativa i planova pridonosit će i podrška iz Hrvatske, o čemu smo i do sada svjedočili. Na koncu, treba očekivati i beneficije od očekivanog napretka Srbije u europskim integracijama, jer će tako jačati vladavina prava – u pravnoj državi s razvijenim manjinskim politikama veći dio prava ostvarivao bi se gotovo po automatizmu.

Kada će biti održana skupština stranke?

Čim uvjeti vezani za pandemiju koronavirusa budu dopustili, stoji u odluci Vijeća DSHV-a! Izborna skupština DSHV-a trebala je biti održana 29. ožujka, no zbog izvanrednog stanja u državi morala je biti otkazana i do danas mjere koje su na snazi glede javnog okupljanja tako što jednostavno ne dopuštaju. Reći ću još da se na izbornoj skupštini očekuje više od 250 izaslanika i gostiju, da procedura njezina sazivanja pretpostavlja i dosta dugu vremensku dinamiku – najmanje 15 dana ranije mora biti sazvana, da pripreme za održavanje također nisu jednostavne…, što sve pridonosi nemogućnosti njezina održavanja.

Mišljenje mnogih je da manjinske stranke moraju biti »uz vlast« (kao na primejr predstavnici Srba u Hrvatskoj ili Mađara u Srbiji) kako bi mogli ostvariti svoje ciljeve i interese nacionalne zajednice čije interese zastupaju. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

To je najpoželjniji suradnički model! No, kako se gleda na to kada oni koji su na vlasti ne žele s vama kao političkim predstavnicima jedne nacionalne zajednice istu dijeliti!? Ili, uzmite drugu situaciju, je li DSHV trebao biti »uz vlast« Slobodana Miloševića? Hoću reći, situacija nije tako jednostavna kako se nekima čini. DSHV je u posljednjih 30 godina iskusio sva tri modela – nije htio biti »uz vlast«, bio je »uz vlast« i oni koji su bili na vlasti nisu htjeli DSHV »uz vlast«. Pametnome je to dosta!

Koji su najvažniji ciljevi i zadaci stranke u narednom razdoblju?

Najvažnije je nastaviti dosljednu borbu za ravnopravnost Hrvata u Srbiji – cilj je to glede kojega ne smije biti kompromisa putem artikulacije političkih interesa! Konkretnije, pak, to znači svojim aktivnostima DSHV mora davati prinose daljnjem institucionalnom razvoju i povećanju opsega korištenja prava pripadnika hrvatske zajednice, raditi na integraciji Hrvata od lokalnih zajednica do cjeline srbijanskoga društva, posvećeno pratiti sve oblike i vrste diskriminacije ovdašnjih Hrvata i iste uzimati u zaštitu, te kao nezaobilazni subjekt pridonositi daljnjem razvoju hrvatsko-srpskih odnosa! Riječju, tu smo i dalje da grijemo nade i svijetlimo perspektive Hrvatima u Srbiji!

Napisali ste na Twitteru: »Konsolidirane demokracije imaju razvijene inkluzivne politike spram nacionalnih manjina!«. No, što je Hrvatima u Srbiji na političkom planu činiti kad tako što ne postoji?

Dvije stvari! Najprije stalno ukazivati spram različitih subjekata – i tuzemnih i inozemnih da tako što za Hrvate u Srbiji ne postoji! Drugo, ne miriti se s tim na način da svojim zalaganjima pokušamo isti prijepor na pozitivni način razriješiti! To nije niti lako niti jednostavno, no drugog nam puta nema…

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)

Ostale vijesti