Reakcija doktoranda Hrvatskog katoličkog sveučilišta Vladimira Nimčevića na mistifikaciju prošlosti Bunjevaca-Hrvata

Reakcija doktoranda Hrvatskog katoličkog sveučilišta Vladimira Nimčevića na mistifikaciju prošlosti Bunjevaca-Hrvata

Pravo na znanstvenu istinu

Povodom izjave Mirka Bajića, predsjednika Saveza bačkih Bunjevaca od 18. siječnja 2020., kojoj su mediji u Srbiji dali veliki publicitet i poklonili bezrezervno povjerenje, smatram se, kao student Hrvatskog katoličkog sveučilišta, kojemu sveučilištu je slogan „Lux vera“ (Svjetlost istine), pozvanim ovim putem ukazati na pristranost rukovodstva SBB-a u prikazivanju povijesti bačkih Bunjevaca.

Naime, predstavljajući rad svoje stranke kao borbu protiv komunističke uredbe o obveznom popisivanju Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata – Dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945., koji je do 1971. izašao iz uporabe – te zalaganje za uvođenje bunjevačkog jezika u službenu uporabu i „obnovu vrednosti iz vremena postojanja Kraljevine Srbije“, ostavlja u srbijanskoj javnosti krivu sliku o Bunjevcima, njihovoj sadašnjosti, prošlosti, potrebama i nastojanjima. Pri tome eksploatira preskromno znanje šire srbijanske javnosti o Bunjevcima, koje je posljedica nedostatka prijemčive pregledne povijesti dotičnog ogranka hrvatskog naroda, ali i mistifikacije bunjevačke prošlosti, koju sustavno provodi dio srbijanske znanstvene elite.

U otvorenom pismu predsjedniku DSHV-a Tomislavu Žigmanova od 24. siječnja 2020., Bajić je pokušao pobiti činjenicu da pojedine strukture Republike Srbije imaju udjela u stvaranju bunjevačkog spora, ali je to samo potvrdio sljedećom rečenicom: „Nije dakle nas Bunjevce ’izmislio Milošević’, nego nova država, u kojoj mi Bunjevci živimo – danas Republika Srbija.“ Međutim, istodobno kao opravdanje za svoje stavove navodi i univerzalna ljudska prava. Ustav Republike Srbije, istina, svakom čovjeku jamči pravo na slobodu mišljenja. To vrijedi za sve Bunjevce neovisno o njihovu nacionalnom i političkom opredjeljenju. Međutim, ako pravo na mišljenje dozvoljava različite vrijednosne sudove o pojedinim povijesnim ličnostima, događajima i procesima, ono svakako ne podrazumijeva slobodu falsificiranja ili mistificiranja prošlosti, kao što je to slučaj s izjavom predsjednika SBB-a. Ova izjava je u cijelosti zasnovana na iskrivljenim predstavama o prošlosti, a osim toga sadrži i elemente govora mržnje protiv pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji i njihovih političkih predstavnika. Kao takva ona je opasna za javni medijski prostor i umjesto publiciteta zaslužuje samo osudu kako znanstvenih krugova, tako i aktivista za ljudska prava.

Mistifikacija bunjevačke prošlosti i folklorizacija Bunjevaca

Povijest bačkih Bunjevaca je sva u znaku borbe za biološki i nacionalni opstanak. Ta borba seže u doba prije nego su nastali prvi zapisi o vođama posljednje veće seobe u Bačku: Luki Sučiću, Duji i Đuri Markoviću, Juri Vidakoviću, dakle prije 1687. Spomenute povijesne ličnosti su ostavile značajan trag u povijesti bačkih Bunjevaca, koji u historiografiji dugo vremena nije proučen razmjerno svom značenju. Istina, mađarski i srpski povjesničari su dali doprinose najstarijoj povijesti bačkih Bunjevaca, ali nisu uložili krupnije napore kako bi ju rasvijetlili u svim detaljima te tako šira javnost stekla cjelovitu sliku o njoj. To je dalo prostora mnogim krivim interpretacijama prošlosti bačkih Bunjevaca. Hrvatska zajednica u Vojvodini dugo vremena nije mogla dati dostojan odgovor na ove agresivne asimilacijske pritiske, jer nije imala svojih kulturnih ustanova.

U srbijanskoj historiografiji je praktički do danas opstala teza da su Bunjevci zapravo Srbi katolici nastali vjerskom konverzijom na prijelazu iz 17. u 18. st. ili, po nekima, i ranije. U formiranju predstave o prošlosti Bunjevaca i dalje veću ulogu imaju tradicionalni stereotipi, školska lektira – pripovijetke Sime Matavulja, nego povijesni izvori, koji leže razbacani i neproučeni po brojnim arhivima u zemlji i inozemstvu. Ne postoji interes za spoznajom znanstvene istine o Bunjevcima, već javne optužbe i prebacivanje odgovornosti na Hrvate za nastanak bunjevačkog pitanja i tragedije. Bunjevačko-srpski odnosi nisu rasvijetljeni u cjelini, nego samo u segmentima koji odgovaraju aktualnim politikama. Šutke se prelazi preko obespravljenosti Bunjevaca kod agrarnih reformi 1918. – 1941. i 1945.

Bunjevci kao dio bosansko-hercegovskog hrvatskog etnosa

S druge pak strane, hrvatska historiografija se pokazala kompetentnom za tako podcjenjivani historiografski izazov kao što je povijest bačkih Bunjevaca. To najbolje ilustrira Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od najstarijih vremena do raspada Austro-Ugarske Roberta Skenderovića, rasvjetljujući mnoge segmente povijesti bačkih Bunjevaca. Oni u srpskoj historiografiji nisu prepoznati kao relevantni, kao na primjer tri vala doseljavanja Bunjevaca tijekom 17. stoljeća. Iz poglavlja koja govore o spomenutim seobama se vidi da su Bunjevci zapravo skup bosansko-hercegovskih i dalmatinskih Hrvata koji se pod osmanskim pritiskom iselio u Bačku. Za neke bunjevačke rodove, kao npr. Sučiće, Kaiće i Mamužiće ustvrđeno je da vode podrijetlo iz Livna (BiH), gdje se i danas mogu naći nositelji tih prezimena.

Folklor kao jedna od najprepoznatljivijih značajki Bunjevaca više je rezultat života u Habsburškoj monarhiji, ali i Srbiji, nego povijesna determinanta, što je i logično. Pokoljenja i pokoljenja odrasla daleko od prapostojbine, u prostranim ravnicama Ugarske, u drukčijim političkim i gospodarskim prilikama, u mnogim pogledima su se promijenila u odnosu na svoje pretke i sunarodnjake koji su ostali u starom kraju. Adaptirali su se na ravničarski način života, kojeg odlikuje salašarstvo, s kojim Bunjevce mnogi povezuju. Stočarstvo kao jedno od primarnih i dominantnih zanimanja prvih bunjevačkih doseljenika zamijenila je do konca 18. stoljeća zemljoradnja. Adaptacijom na ravničarski način života, postupno se promijenilo i mjerilo bogatstva. Naime, u prvo vrijeme bogatstvo se kao u krševitim krajevima Bosne i Hercegovine mjerilo po grlima stoke, a tek je kasnije nastao narodski običaj da se mjeri – lancima. Tako je Stipan Vojnić, rodonačelnik plemenite obitelji Vojnić, u prvoj polovini 18. st. smatran jednim od najbogatijih ljudi u Subotici, jer je imao veliki broj stoke. Njegov pradjed Đuka Vojnić sudjelovao je u austrijsko-turskom ratu 1683. – 1699. na strani Austrije. Služba ga je odvela u Doboj i Bosansku Krajinu 1697. s kojim krajevima su Bunjevci, po svemu sudeći, zadržali žive veze i nakon Karlovačkog mira 1699. Sve to upućuje na povezanost Bunjevaca s ostalim Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Podrška hrvatske matične domovine preporodnom pokretu Bunjevaca

Bunjevci su sve do pred konac 19. st. sačuvali mnoge značajke koje su podsjećale na njihovu prapostojbinu. One naročito dolaze do izražaja u vrijeme preporoda bunjevačko-šokačkih Hrvata 70-ih godina 19. st., kada pod utjecajem sve intenzivnije komunikacije s prapostojbinom i matičnom domovinom jača svijest o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Primjerice, sastavljač prvog rječnika kod Bunjevaca-Hrvata, Ambrozije Boza Šarčević je među svojim pristašama zvan „ujak“, koji je bio i ostao uobičajeni način oslovljavanja starješine u Bosni i Hercegovini među hrvatskim stanovništvom. Pokretač Bunjevačkih i šokačkih novina i prvi istraživač povijesti Bunjevaca-Hrvata, kalački kanonik Ivan Antunović, dokumentirao je u svojoj Razpravi o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih (1882.) hrvatstvo svojih sunarodnjaka suvremenika: „Na svakom onom polju, koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdje je god bilo Srbah, tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati Hrvatah, pa se je svaka sudbina na jedno i na drugom podjednako izmjenjivala.“ (132-133).

Hrvatska knjiga je i prije preporodnog pokreta 1870-ih bila omiljeno štivo kod Bunjevaca. Čitane su ne samo nabožne publikacije (molitvenici i kalendari), nego i djela necrkvenog karaktera: kao npr. pjesme dalmatinskog franjevca i pjesnika iz Makarskog kraja Andrije Kačića Miošića. Međutim, plodno tlo za ovakvu recepciju hrvatske knjige kod Bunjevaca-Hrvata stvorile su domaće intelektualne snage, koje se u historiografiji obično nazivaju zbirnim imenom: budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca. Lovro Bračuljević, Grgur Peštalić, Emerik Pavić i drugi pisci podrijetlom iz ugarskog i slavonskog Podunavlja ostavili su iza sebe djela koja su po znanstvenosti bila na zavidnoj razini onoga vremena i koja su imala svoje čitatelje i među subotičkim i somborskim Hrvatima. Njihova znanstvena postignuća osnažila su kod svih podunavskih Hrvata svijest o znanstvenim mogućnostima hrvatskog jezika. Ova svijest je sve do prve polovine 19. st. imala svoje gorljive poklonike. Jedan od takvih bio je Ivan Ambrozović, Somborac slavonskih korijena, koji je po uzoru na suvremenike skupljao narodnu baštinu, uglavnom poslovice.

Međutim, uslijed institucionalne mađarizacije, tek je Ivanu Antunoviću uspjelo pokrenuti trend intenzivnog i sustavnog čitanja hrvatske knjige i stvaranja na hrvatskom književnom jeziku. Antunovićev rodoljubivi primjer slijedili su njegovi učenici i pitomci: Pajo Kujundžić, Mijo Mandić, Ivan Evetović, Ante Miroljub Evetović i drugi (Hrvatske Novine od 5 prosinca 1925., br. 49, str. 2). Upravo čitanjem hrvatske knjige Bunjevci su u vrijeme mađarizacije, kada su ukidane bunjevačke škole a nastava vođena isključivo na mađarskom, sačuvali svoj jezik na visokoj razini. O tome piše i Neven od 24. studenog 1918.: „Napokon nameće se pitanje, kako su mogli bunjevci-šokci prijeko 200 godina sačuvati svoj maternji jezik, brez svoje slovnice, brez azbuke bunjevačko-šokačke i brez svojih škola? Jedino tako, da su čitali hrvatske knjige. To može posvjedočiti sveto Jeronimsko društvo u Zagrebu, koje mnogo članova broji iz bunjevačkih gradova i sela. O tom mnogo mogu pripovjedati franjevci iz Dalmacije, kapucini sa Rijeke, franjevci iz Zagreba, te isusovci iz Bosne ponosne. Svi ovi imaju medju predplatnicima svojih časopisa ljepim brojem bunjevaca i šokaca.“

Mađarske vlasti su u hrvatskoj knjizi i tisku vidjele prepreku mađarizaciji Bunjevaca. Zato su se nemilice obrušivale na sve one koji su rasturali hrvatska izdanja među Bunjevcima. Tako je Vranje Sudarević, povjerenik Matice hrvatske za Suboticu, morao završiti maturu u Máramarosszigetu (1890.), jer je u Subotici isključen iz gimnazije kada je u njegovom stanu pronađena hrvatska knjiga.

Bez podrške hrvatskih pretplatnika i suradnika iz Trojedne kraljevine (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), Bosne i Hercegovine i drugih krajeva Ugarske bunjevačka periodika (Bunjevačke i šokačke novine, Neven i Danica) ne bi mogla opstati u inače negostoljubivom mađarskom kulturno-prosvjetnom i političkom sustavu, gdje su joj stalno prijetile nevolje: gašenje i sudski procesi. Bunjevačke i šokačke novine su na koncu i ugašene na izričit zahtjev ugarskog ministra prosvjete 1872., a Neven i Danica su prestali izlaziti 1914. kada su suradnici i članovi redakcije zavojačeni za Prvi svjetski rat. Pune četiri godine Hrvati u Bačkoj nisu imali svog tiska preko kojeg bi mogli iskazati svoje legitimne želje. Prostor u tisku pružili su im tek hrvatski mediji – zagrebačke Novine Janka Šimraka i Hrvatska njiva. Iz napisa objavljenih u ovim publikacijama vidimo da su Bunjevci dijelili s ostalim Hrvatima san o Jugoslaviji, zajednici ravnopravnih Slavena. U obavještavanju hrvatske javnosti o prilikama i raspoloženju Bunjevaca naročito se isticao župnik subotičke župe sv. Roka, Blaško Rajić, koji je preko posebnog kurira slao svoje dopise iz Bačke u Zagreb.

Progon Hrvata u jugoslavenskoj Subotici

Imajući u vidu gore iznesena kulturna gibanja kod Bunjevaca Subotice 19. st., postaje jasno zašto je ovaj grad, gdje su oni činili veliki udio pučanstva, na koncu pripao Kraljevini SHS. Svaki nepristrani suvremenik morao je priznati da bi bez Bunjevaca sjeverna granica Srbije izgledala drukčije. Tako je profesor Pravnog fakulteta Ivo Milić zapisao da bi bez pokreta Bunjevaca-Hrvata 1918. s Blaškom Rajićem na čelu sjeverna granica Srbije dopirala do kanala Dunav-Tisa-Dunav kod Srbobrana, jer između Srbobrana i Subotice u to vrijeme nije bilo nijedno naselja naseljenog većinski slavenskim pučanstvom.

Usprkos nesumnjivim zaslugama u stvaranju Jugoslavije, Bunjevci su se u novoj domovini suočili s nizom nepravdi, koje do danas nisu dobile publicitet i značenje koje zaslužuju u javnom medijskom prostoru Srbije. Nedugo nakon potpisivanja Trianonskog mira (4. lipnja 1920), kojim je Kraljevina SHS dobila Bačku i Banat u današnjeg teritorijalnom opsegu, Bunjevci rodoljubi koji su dali doprinos jugoslavenskoj stvari su smijenjeni s položaja u Gradskoj kući, a na njihovo mjesto su dovedeni poslušnici, koji su, paradoksalno, u vrijeme Austro-Ugarske bili u službi tlake Bunjevaca. To je bio odgovor centralnih vlasti na osnivanje Bunjevačko-šokačke stranke (sredinom rujna 1920.), koja je izašla na izbore koncem studenog 1920. sa samostalnom listom i političkim programom.

Bunjevačko-šokačka stranka se, suprotno mišljenju Mirka Bajića, borila za autonomiju Vojvodine, sudjelovanje Bunjevaca-Hrvata u procesu donošenja odluka u mjestima gdje su činili većinu, povraćaj crkvene imovine i ostale interese koji su bili od životnog interesa. Na njenom čelu se nalazio kerski župnik Blaško Rajić, koji je zbog svoje dosljednosti u zauzimanju za program B-Š stranke bio na meti napada beogradskog i novosadskog tiska, skupa sa svojim partijskim drugovima Stipanom Vojnićem Tunićem, Ivanom Evetovićem i Vranjem Sudarevićem.

Zauzetost za dobro vlastitog naroda koštala je hrvatske prvake u Subotici položaja i zdravlja. Bez ikakve prethodne opomene početkom 20-ih godina prošlog stoljeća s položaja u gradskoj općini su smijenjeni: gradonačelnik i nadžupan Subotice Vranje Sudarević, pisar Kalman Dulić, ravnatelj Bunjevačko-srpske gradske velike gimnazije Ivan Vojnić Tunić, gospodarski senator Time Vojnić-Tunić, nadzornik gradskog gazdovanja Beno Vujković, profesor Trgovačke škole Frano Slavić, školski nadzornik Matija Išpanović, šef vojnog odjeljenja Stipan Tikvicki, redarski kapetan Andrija Mazić, podgradonačelnik Joso Prćić i dr., gradski glavni odvjetnik Mirko Ivković Ivandekić, veliki bilježnik Lazar Orčić, gradski kapetan Lazar Ivandekić, gradski bilježnik Matej Jankač, računovođa Marko Peić Tukuljac, šef odjeljenja za izdavanje marvenih putovnica i mnogi drugi. Svi gore spomenuti su bili uključeni u rad Bunjevačko-šokačke stranke ili Hrvatskog prosvjetnog društva „Neven“.

Smjenjivanju Bunjevaca rodoljuba s vlasti u Subotici umnogome su pridonijeli srpski mediji. Na meti napada su bili narodni zastupnici Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Ivan Evetović i Vranje Sudarević, ali i predstavnici klera koji nisu aktivno sudjelovali u politici kao npr. župnik katedralne župe sv. Terezije Avilske i kasnije administrator Bačke apostolske administrature Lajčo Budanović. U ocrnjivanju bunjevačkih prvaka su se međusobno natjecala glasila Demokratske stranke i Radikalne stranke. Dojučerašnji prijatelji Bunjevaca postali su njihovi persekutori (progonitelji). Tako je predsjednik vlade Milenko Vesnić, koji je ranije usrdno primao bunjevačke delegacije i obećavao ispunjenje zahtjeva Bunjevaca, odgovorio prosinca 1920. na žalbe narodnim zastupnicima Vranji Sudareviću i Ivanu Evetoviću: „Mi nismo nikog zarobili pa nismo ni bunjevce, ali oni šuruju sa madžarima i hoće opet s njima živjeti. Ako bunjevci nijesu zadovoljni, onda mogu ići pod Madžarsku.“

Patent Bunjevci – početci dekroatizacije Hrvata

Tako je započelo razdoblje koje karakterizira izrazito neprijateljski pristup vlasti prema Bunjevcima rodoljubima, ali i uopće nepovjerenje prema svim Bunjevcima. Izjava predsjednika vlade Milenka Vesnića samo je otkrila tko zapravo stoji iza gomile medijskih harangi protiv bunjevačkih prvaka i uopće Bunjevaca. Poslije medijske harange uslijedila su zastrašivanja i premlaćivanja uglednih Bunjevaca sve u cilju razbijanja njihove političke homogenosti. Čak je i beogradska Politika likovala kada je nacionalistička srpska omladina na Vidovdan 1922. prebila Blaška Rajića u njegovom župnom uredu (Politika od 29. lipnja 1922., str. 3-4).

Kako bi nekako opravdale svoju politiku terora, hegemonističke vlasti su tražile među Bunjevcima kolaborante, koji bi za sinekure pristali održavati privid dobrih bunjevačko-srpskih odnosa, a u stvarnosti raditi protiv svojih sunarodnjaka. Kolaboranti su birani ne samo iz redova demoraliziranih Bunjevaca rodoljuba (Mijo Mandić, Andrija Mazić, Šandor Rajčić itd.), nego i iz redova slugu ranijeg mađarskog režima (Andrija Pletikosić, Marko Jurić, Ivan Crnković itd.). Kao najznačajniji prorežimski Bunjevac pokazao se posjednik Marko Jurić, koji je na izborima 1925. izabran za narodnog zastupnika s liste Narodne radikalne stranke, a kasnije je također uz podršku režimskih radikala (Jugoslavenske radikalne stranke Milana Stojadinovića) uznapredovao do gradskog komesara (gradonačelnika) Subotica. 

Kao prorežimski Bunjevac, Marko Jurić se pokazao doista kao neprijatelj svih zdravih bunjevačkih elemenata. Podupirao je mađarske kulturne i privredne udruge na štetu bunjevačkih interesa. Tako je, primjerice, 1939. oduzeo glasovir Hrvatskom prosvjetnom društvu „Neven“ i dao ga Mađarskoj čitaonici koja je, paradoksalno, u to vrijeme dobila zabranu rada od uprave Dunavske banovine.

Jurićevi postupci zapravo pokazuju da je primarni cilj režimskih stranaka bio zadobiti podršku mađarskog biračkog tijela kao sigurnog izvora glasova, jer u Bunjevce, kao pristaše Hrvatske seljačke stranke, nisu imali nimalo povjerenja. Potpuno u duhu izdajničkog i oportunističkog mentaliteta, Jurić je zaboravio i izdao svoje međuratne gospodare kada su se travnja 1941. promijenile političke okolnosti. Naime, kada su mađarske postrojbe ušle u Suboticu, Jurić je postao mađarski kolaboracionist. Kao takav mirno je gledao na zločine okupatorske vojske protiv Srba, Židova i Bunjevaca-Hrvata.

Međutim, nisu svi Bunjevci koji su kao pristaše svih međuratnih beogradskih režima nijekali hrvatstvo i ravnopravan položaj Bunjevaca s ostalim narodima Subotice bili do kraja servilni kao Marko Jurić. Neki su, kao što je novinar Joso Šokčić, poslije nekog vremena otvoreno priznali zablude i osude politike tlake nad Bunjevcima te tražili iskupljenje. Tako Šokčić u svom tjedniku Neven priznaje da neki Bunjevci samo iz oportunizma pred Srbima niječu svoje hrvatstvo: „Neven se bori za dobrobit bačkih i baranjskih Hrvata i konstatuje u isto vrijeme da je narod, koga je oportunizam ili nešto drugo nazvao imenom Bunjevaca i Šokaca, u stvari ogranak hrvatskog naroda, koji je prije vjekova došao da živi u ove krajeve.“ (Neven, petak, 2. II. 1940., br. 1, str. 1-2).

Doprinos vlastitoj kulturi sjećanja

Najveći doprinos istraživanju i popularizaciji kulture, jezika i povijesti bunjevačkih Hrvata dali su hrvatski znanstvenici iz Hrvatske i Srbije. Kao najbolji heurističari (iznalazitelji novih spoznaja i činjenica) i čuvari kulturnog nasljeđa bunjevačkih Hrvata pokazali su se upravo sami – bunjevački Hrvati.

Bez bunjevačkih Hrvata ne može se zamisliti bunjevačka kulturna baština. Naime, bunjevački Hrvati su bili ti koji su stvorili okvir za trajno kulturno djelovanje. Osnovali su najpoznatija bunjevačka kulturno-prosvjetna društva kao što su Hrvatsko prosvjetno društvo „Neven“ u Subotici (1920.), „Hrvatski prosvjetni dom“ u Subotici (1930.), Subotička Matica (1934.) i Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“ Sombor (1936.). Osim toga, osnovali su i po ruralnim bunjevačkim krajevima hrvatske prosvjetne domove: u Čonoplji (1920.), u Đurđinu (1936.), Tavankutu (1939.) itd. Samo je čonopljanska Bunjevačka kasina sačuvala od propasti nekoliko desetina starih i rijetkih bunjevačkih publikacija, koje su dospjele u Narodnu knjižnicu u Beogradu. Spomenute publikacije skupljao je i skladištio Ilija Džinić, hrvatski kulturno-prosvjetni radnik iz Čonoplje i Sombora. S druge strane, Bunjevačka prosvjetna matica, koju su 1925. osnovali Bunjevci-ne Hrvati, režimske snage, propala je materijalno 1933., jer su je vodili političari, a ne kulturni radnici.

Iz niza zaslužnih imena zaslužnih za očuvanje bunjevačke nematerijalne kulturne baštine izdvaja se Ivan Kujundžić, koji je osnovao „Bunjevačko-šokačku knjižnicu“ u župnom uredu crkve sv. Roka u Subotici. Kao erudit svjetskih razmjera sastavio je nekoliko bibliografija, koje su objavljene u zasebnim izdanjima Subotičke matice i Matice hrvatske, ili kao dio većih periodičnih cjelina (Rad JAZU). Međutim, dok su hrvatski znanstveni krugovi s empatijom i pratili i podupirali Kujundžićeve znanstvene napore, dotle su srpski znanstveni krugovi pokazivali ne samo kriticizam, nego i stanovitu dozu cinizma spram njegovih napora i rezultata. (Letopis Matice srpske, knj. XIX, 1971., str. 582-584., 592-593) Kujundžićevim stopama išla je i mlađa generacija bunjevačko-šokačkih svećenika. Ukratko rečeno, doprinos bunjevačko-šokačkih Hrvata na polju vlastite kulture sjećanja ne može se u srpskoj znanosti poništavati na temelju antihrvatskih sentimenata, koje proizvodi manjina utjecajnih znanstvenika-humanista u Srbiji.

Zaključak

Iz gore iznesenih crtica iz međuratne povijesti Bunjevaca zorno se vidi da Bunjevci nisu uživali nikakva prava u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, koja su im, kako je to u svojoj izjavi za medije priopćio predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca, uskraćena dekretom Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945. Naprotiv, Bunjevci su u međuratnoj Jugoslaviji bili predmetom nepojmljivih tlaka i zlonamjernih zanemarivanja.

Podršku za svoje političke i kulturne napore su dobili samo od svojih sunarodnjaka – Hrvata, kod kojih su uostalom, kako pokazuje čitava povijest Bunjevaca, i ranije nailazili na podršku, bez opasnosti da izdaju svoju dušu. Prema tome, može se s puno prava zaključiti da je Bunjevac samo u suradnji s antinarodnim režimima 1920. – 1941. i 1941. – 1945. izdao svoju dušu, dao doprinos asimilaciji i nestanku svojih sunarodnjaka, dok se u suradnji s Hrvatima, naprotiv, duhovno oplemenio i uzdigao.

Ostale vijesti